POTOMAK KUMANA PRETVORIO DVORIŠTE U ŽIVI MUZEJ TRADICIJE Njegove bivolice daju mleko sa 16% masnoće, a mužjaci su toliko pitomi da im možeš ležati na leđima
Jožef Koriž iz Feketića već deset godina uspešno kombinuje seoski turizam i stočarstvo, uzgajajući autohtone sorte životinja iz Nacionalnog parka Hortobađ u Mađarskoj i čuvajući banku gena za Srbiju.
Pored ljubavi prema životinjama, on neguje kulturu i tradiciju Kumana u Vojvodini, od streličarstva i jahanja do pripreme ovčijeg paprikaša za manifestaciju ovog kraja i proizvodnje mesnih specijaliteta koji vraćaju ukuse detinjstva.
– U Hortobađ, najveći nacionalni park u Evropi gde jedinke žive slobodno, išao sam nekoliko puta na proslave i druženja, a kada su videli koliko volim životinje, jutro posle gozbe pozvali su me da sa pašnjaka izaberem za sebe stoku koju bih želeo da donesem u u Vojvodinu – kaže za „Dnevnik” Jožef Koriž. – Počastili su me podolskim govečetom i domaćim bivolom, po četiri junice i jedan bik, parom nonius konja i magaraca. Od ministarstva sam dobio dozvolu da ih uvezem, ali uz molbu da držim banku gena za Srbiju.
Nonius je ogroman, crn, karakterističan po grbavom nosu, kao u ovna.
– Stabilan, i u sedlo može da ide, i u kočije, i da vuče drljaču, sve radi. Kako ga vaspitaš, takav će i biti. Ovaj moj je jako miran – priznaje.
Od životinja, ima takođe svinje, ali i balkanske magarce koji su, kaže, pametni „koliko mogu za svoju vrstu” jer mu pre pasa javljaju da neko stoji na kapiji, duhovito će sagovornik.
– Podolci su se lepo razmnožavali, ali, nažalost, nemamo pašnjak, pa smo ih držali u dvorištu. A to nije baš pametno jer ima ogroman rog, koji ga, kako raste, svrbi, pa će ti svaku ciglu izvaditi iz zida. I to ženka, a zamisli mužjaka, koji je duplo veći, s rogovima kao viljuškar. Zbog toga sam podolce dao JP „Palić-Ludaš” i dobio bivole, pa ih sa onima iz Mađarske sada imam 12. Oni su pitomi, možeš da im legneš na leđa, neće te dirati. Plus, daju jako dobro mleko: dok od domaće krave ima četiri odsto masnoće, njihovo je sa čak 16,4 procenta.
Kumani su, objašnjava, potomci nomadskih ratnika iz evroazijske stepe koji su 1297. godine utočište pronašli u Ugarskoj.
– Mi smo poseban narod, jedno od hunskih plemena Atile Biča Božjeg, ali smo preuzeli mađarski jezik i iz naše vere, čiji je vrhovni bog Tengri, morali da pređemo u hrišćane – napominje sagovornik. – Sada se navršava 250 godina otkako smo u Srbiji, održavamo protestantsku veru i čuvamo svoju verziju jezika. Nas Kumana u Vojvodini ima u tri sela: Feketiću, Pačiru i Staroj Moravici. Podučavamo decu u streličarstvu, duvanju u rog podolca, baratanju bičem i sabljom, jahanju, doduše u sedlu jer je bezbednije. Kako kažu: postoje dva tipa čoveka na svetu: onaj koji je pao sa konja i onaj koji će tek pasti, a ja sam to „krštenje” prošao i odležao tri nedelje u krevetu. Ali konj me nije ostavio samog u ataru. To je jedna od najlepših životinja. Kad te pogleda onim krupnim očima, vidi ti dušu. Prisloni ti glavu na rame i kao da poruči: tu sam za tebe.
Kako dodaje, sve što pretekne od stoke, pretače se u kulen, šunku i slaninu za meze.
– Naizgled nije savršeno, ali ukus je prva klasa. I dan-danas ljudi traže te ukuse detinjstva – kaže Koriž, čija će priča o nesvakidašnjem seoskom turizmu tek uslediti.
Projekat „Raznolikost u srcu – priče lokalnih udruženja i organizacija opštine Mali Iđoš“ realizuje Dnevnik Vojvodina press, a sufinansiran je iz budžeta Opštine Mali Iđoš. Stavovi izneti u podržananom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.