(FOTO) Povratak prirode iz „pepela” oranica „DNEVNIK” U POSETI PREDELU IZUZETNIH ODLIKA „SUBOTIČKA PEŠČARA”
Predeo izuzetnih odlika „Subotička peščara” nalazi se na krajnjem severu Bačke, neposredno uz srpsko - mađarsku granicu, a kompletan severni deo ovog zaštićenog područja odvaja se od Mađarske prirodnom grancom koju čini rečica Kireš.
Titulu zaštićenog područja uživa na površini od 5.369,90 hektara, od 2003. godine. Naravno da smo želeli da se otisnemo u avanture ovim terenom i doživimo lepote koje ono nudi, kako bismo što reprezentativnije preneli utiske sa ovog područja u okviru našeg, sada već dobro poznatog serijala o zaštićenim prirodnim dobrima koje baštinimo u Vojvodini. Međutim, ostajemo razočarani saznanjem da se to neće desiti, jer nas upravitelji upozoravaju da nije bezbedna relacija, jer još uvek postoji bojazan od migranata, te smo seli i razgovarali o tome po čemu je ovaj rezervat poseban, bez mogućnosti odlaska na teren.
Veliki problem ovog predela bilo je, pored suše, i preoravanje stepskog, odnosno livadskog staništa, zarad poljoprivrednog zemljišta
– Od 2015. godine, migranti su okupirali predeo blizu granice sa Mađarskom, i do danas ih ima u šumama, s obzirom na to da od ukupne površine ovog predela, oko 4.000 hektara krase šumska staništa. Imali smo tamo i edukativne staze, čak smo imali plan da napravimo Školu u prirodi u centralnom delu Subotičke peščare, ali realno stanje na terenu nam to još ne dozvoljava. Turizam se samim tim smanjio, ali nadamo se da će se i taj problem rešiti. Inače, ovo područje ima karakter šumo - stepe, sa šumskim kompleksima, većinom antropogenog porekla. Osnovna vrednost je uslovljena karakterom i mozaičnošću rasporeda staništa, među kojima su peščarska, stepska i močvarna, što rezultira visokim stepenom ekosistemskog biodiverziteta – rekao je za „Dnevnik” čuvar u JP „Palić – Ludaš” Oto Sekereš.
Veliki problem ovog predela bilo je, pored suše, i preoravanje stepskog, odnosno livadskog staništa, zarad poljoprivrednog zemljišta.
– U Subotičkoj peščari je 2003. preorano oko 1.500 hektara površine, a to su bila staništa strogo zaštićenih vrsta slepo kuče i šafranika, čije je inače jedino nalazište u Srbiji baš u ovom predelu izuzetnih odlika. Tada još uvek područje nije bilo zaštićeno, te se nije moglo ni reagovati. Tek nakon godinu dana od ovog čina, predeo je poneo titulu zaštićenog, i mi smo odmah krenuli u ofanzivu tako što smo počeli sa revitalizacijom staništa. Do danas možemo reći da smo ga uspeli vratiti u prvobitno stanje. Sreća je pa nisu dugo koristili to preorano zemljište, te su semenske baze autohtonih biljaka ostale u zem- ljištu, a nije bilo prisutnih pionirskih invazivnih vrsta. Trebalo nam je 10 godina da vratimo stanište i pomenute vrste koje su tu obitavale, ali vredelo je, jer je projekat uspešno realizovan, i cilj je postignut.
U šumama fokus na autohtonim drvenastim vrstama
Šumama u ovom zaštićenom području gazduje JP „Vojvodina šume”, a predeo je podeljen na zaštitne zone. Kako Oto kaže, u drugom stepenu zaštite ne mogu da sade invazivne vrste, već moraju da zadržavaju autohtone. U saradnji sa čuvarskom službom, pre seče pregledaju se tereni kako bi se ustanovili određeni parametri, odnosno da li je to stanište strogo zaštićenih vrsta, da li ima nekih gnezda koje treba očuvati.... Tako na primer, nikakvo gazdovanje šumama nije dozvoljeno za orlove i crne rode koje se tu gnezde, u radijusu od oko 200 metara oko gnezda, gde važi čak prvi stepen zaštite. U trećem stepenu je gazdovanje ipak olakšano, ali i tu ne bi smeli da unose alohtone vrste koje ne pripadaju terenu. Uglavnom se tu sade crni bor, zatim bagrem koji se toliko odomaćio kod nas, da ga uglavnom smatraju autohtonom vrstom za ovo područje, iako se radi o davno unešenoj vrsti, a tu je i koprivić. U drugom i prvom stepenu žive panonski jasen, hrast lužnjak, dominantne bele topole...
Revitalizaciju staništa radili su, kaže Oto, ekstenzivnom ispašom u saradnji sa lokalnim stanovništvom, uz košenje koje su sprovodili upravitelji. Košenje je bilo važno zbog odstra-njivanja invazivnih vrsta koje su se pojavljivale na terenu, kako bi željena flora mogla da ojača.
– Uključili smo i specifične aktivne mere, na primer, za slepo kuče smo radili i zimsko hranjenje, te smo tamo gde smo uočavali njegove aktivnosti, zakopavali u tunelima šargarepu, čičoku, i slično. Nismo uspeli sve odjednom da radimo, bio je to veliki zalogaj, vraćati oko 1.500 hektara u prvobitno stanje. Radovi su zavisili od naše finansijske mogućnosti, ali i od lokalnog stanovništva, koliko su oni imali stoke da pomognu. Tako smo počeli sa oko 20 hektara i danas možemo biti ponosni što smo nakon decenije uspeli da vratimo kako prirodno stanište, tako i dve značajne vrste – priseća se naš sagovornik, dodavši da su uporedo sa revitalizacijom staništa počeli da rade monitoring, kako bi i sami bili sigurni u ispravnost svojih delatnosti.
Kako bismo imali uvid u to koliko je ovaj proces bio važan, Oto nam odaje podatke da je šafranike bilo 35.000 cvetajućih jedinki kada su počeli aktivne mere zaštite, a danas živi 115.000.
– Nakon oranja, pretpostavljali smo da je ostalo svega oko stotinak jedinki slepog kučeta. Ono se inače desilo u jesenjem periodu, a slepo kuče stvara ogromne zalihe hrane od proleća do jeseni, kako bi mogao da preživi zimu. Tim oranjem im je sve bilo uništeno, smanjio se broj populacije, ali i areal rasprotranjenja. Kako smo ušli u proces revitalizacije, tako se njihova brojnost povećavala, a danas imamo oko 1.500 jedinki. Subotička peščara bila je poznata i kao stanište tekunica pedesetih i šezdesetih godina, pre nego što su neki delovi preorani u poljoprivredne parcele, a njihova brojnost počela da se smanjuje. Izdvojili smo oko 25 hektara i radili revitalizaciju staništa za tekunice. U međuvremenu smo našli populacije koje su bile izuzetno ugrožene na poljoprivrednim parcelama kod Čantavira, te smo ih u saradnji sa stručnjacima sa fakulteta spašavali i zbrinjavali sa intenzivnih poljoprivrednih zemljišta, seleći ih unutar granica zaštićenog područja. To je bilo pre oko pet godina, a rekli bismo da im se novi dom sviđa, te da je reintrodukcija bila uspešna – ističe Sekereš.
Kada smo pisali o PIO „Kanjiški jaraši”, Oto nam je spomenuo da su radili istraživanja po kojima se vidi da je nivo podzemnih voda pao za oko pet i po metara, što je problem kako u Kanjiškim jarašima, tako i u ovom predelu izuzetnih odlika.
– Ono što je zabrinjavajuće, ali je možda rešenje u našim rukama, jeste činjenica da su oko 80 odsto tih naših problema antropogenog uticaja. Godišnje padavine nam u proseku stignu na površine, dobijemo isto vode kao i pre 50 godina, jedino je razlika u tome što nemamo više snežnih padavina kao nekada. Takođe, problematika je što duži period nemamo padavina, pa nam onda stignu ogromne količine vode odjednom, a mi smo sa kanalnim sistemima napravili metodologiju da odvodimo vodu. Nekada je to bio trend, isušiti močvcare zarad što više poljoprivrednih parcela, ali sada nedostatak vode nije samo problem za zaštitu prirode, već i za poljoprivredu. Pričamo da je ključ u našim rukama, i ako nećemo da dozvolimo da te količine samo pretrče preko naših površina, moramo da smišljamo načine kako vodu da zadržimo na terenu. Uz to, i svest mora da se promeni, da se retenzija ne zamišlja kao veliki betonski bazen, već kao prirodni sunđer, jer znamo da kubik zemlje može da zadrži 500 litara vode – priča čuvar ovog zaštićenog prirodnog bisera koji baštinimo na severu Srbije.
A kada pričamo o životinjskim vrstama, naš sagovornik kaže da su na vrhu lanca ishrane šakali i lisice, koji su istovremeno i ogromni sanitarci.
– Za šakale smo radili interesantan monitornig. Označili smo mladog mužjaka kako bismo mogli da pokrenemo satelitsko praćenje i istraživali smo gde lovi, da li ide sam ili sa čoporom, gde se hrani, i tako smo baš mnogo toga saznali. Ono što je za nas bilo vrrlo interesantno jeste činjenica da oko 70 odsto njegove ishrane čine sitni glodari, te je izuzetno koristan naročito za poljoprivredu. Oko 15 odsto ishrane čine leševi, no mogu da ulove zeca ili lane, ali i tu verovatno bira najslabije jedinke, koje bi možda i same uginule...
Problematika jednog dana može biti prenamnoženost šakala, jer on sad nema prirodnog neprijatelja koji bi održavao brojnost njihove populacije. Zato bi, kaže Oto, bilo poželjno o tome već razmišljati kako se ne bi sutra suočavali i sa ovim problemom.
Ivana Bakmaz