Kroz moje pero
Poslednje buđenje
Tekst „Poslednje buđenje” je izmišljena i originalna autorska priča, inspirisana motivima knjige „Ostali”, britanskog autora K. B. Evereta (Martin Vejts).
Ne, ovo nije bio samo još jedan od onih košmara koji su je godinama progonili. Nakon svakog buđenja, uznemirenoj i dezorijentisanoj, bilo joj je potrebno nekoliko minuta da razazna gde se završava san, a gde počinje java. U tim snovima, uvek iznova, nalazila se u uskom prostoru, zarobljena u sopstvenom telu koje je osećalo svaki pokret koji nije mogla da napravi. Taj osećaj bespomoćnosti bio joj je i suviše poznat. Te noći je često pratila kiša koja je oduvek u njoj budila nemir, a sada je zvuk oluje postajao sve jači, suviše jasan da bi bio deo sna.
Kada se probudila u tom mračnom prostoru, okružena smrdljivom zemljom i vlažnim drvetom, bila je svesna da je već mrtva. Ne na način na koji su oni mislili, ali uskoro će tako i biti. Odavno je prestala da vrišti. Njeni vapaji u pomoć nisu se ni mogli čuti, čak i da nije bila zakopana metrima ispod zemlje, natopljene kišom koja je neprestano padala već satima. Jedino što je osećala bio je oštar, pulsirajući bol u prstima, kao posledica neuspelih pokušaja da probije drveni sanduk koji je sada bio njen grob. Vazduha je bilo sve manje, ali umesto straha, grmljavina je u njoj probudila neobjašnjivi mir. Sasvim je prihvatila neizbežnost smrti, skoro ubeđena da je niko nikada neće pronaći. Misli su joj lutale, tražeći kako je tu završila, ali sve što je uspela da prizove bilo je sećanje na tamnu figuru u senci koja se približava njenom krevetu, a onda je nastupila potpuna tama. Iako nije mogla da se seti ko je on bio, bila je sigurna da ga je već upoznala. Čvrsto je zaklopila oči i, u očaju da se ne izgubi u kovitlacu slika svoga mozga, neprestano je govorila: „Seti se, seti se, moraš da se setiš.” Iako joj je ponestajalo vazduha, a oči joj polako klonule, setila se prigušenih glasova koji su probudili ono što je toliko očajnički tražila. Strah je počeo da navire, drhtala je od iscrpljenosti i hladnoće, a oči su joj se ispunile suzama. Znala je da nema nade i da joj je najveći strah postala java. Jedva čujni glasovi izgovarali su njeno ime u prošlom vremenu, uz plač i reči oproštaja. Tada je shvatila da tama oko nje nije bila mesto zatočeništva, već njeno konačno mesto počinka.
Ivana Japundža