BICIKLOM KROZ VOJVODINU: RASTINA (1) Selo solunskih doborovoljaca iz Like, Hercegovine, Bosne... i Sekelja proteranih iz Rumunije
„Dobrodošli u selo solunskih potomaka!” piše ispod table na ulazu u Rastinu, selo koje se nalazi na samoj granici sa Mađarskom.
Rastina se prvi put pominje se kao posed u srednjovekovnoj Bodroškoj županiji najranije krajem 13. veka (1299), sa imenom Harasti, a zatim i više puta tokom 14, 15. i početkom 16. veka. U vreme turske vlasti Rastina se javlja na popisu iz 1554. kada su ovde zabeležene svega tri kuće.
U turskom defteru iz 1570. u somborskoj nahiji su zabeležene dva sela sa imenom Rastina (Harastina), sa osam,odnosno 21 zapisanom srpskom porodicom, a 1580. i 1590. Rastina je zapisana sa 23 oporezovane kuće. 1650. ovdašnji stanovnici plaćali su Kaločkoj nadbiskupiji 14 foriniti poreza za korišćenje imovine.
Posle povlačenja Turaka Rastina je, početkom devedesetih godina 17. veka, zapisana kao nadbiskupska pustara, a kao komorska pustara, sa 20 forinti prihoda, zabeležena je 1724. Od 1730. pustara je pripadala Mihalju Bilardu, a od 1749. porodici Čejtej. Darovnicom cara Josifa II iz decembra 1780. Rastina je postala dobro baronske porodice Redl, u čijem će vlasništvu ostati sve do 1918. Na vlastelinstvu Redlovih živelo je 1788. godine 45 stanovnika, a na narednim popisima njihov broj je stalno rastao: 1822. - 112, 1844. - 193, 1861. - 225, a 1910. - 372 stanovnika, mahom mađarske narodnosti, radnika na imanju Redlovih.
Porodica Redl podigla je 1818. na svom imanju veliki kaštel sa parkom (vidi okvir), a polovinom 19. veka u Rastini su radili parni mlin, vodenica, kao i fabrika alkohola i sirćeta. Rastina je tada bila samostalno poresko mesto, koje je administrativno pripadalo opštini Stanišić, a crkveno Santovu. U to vreme ovde je radila i škola na mađarskom jeziku.
Posle Prvog svetskog rata Rastina je, kao granično mesto, pripala Kraljevini SHS, a u okviru agrarne reforme zemlja je podeljena kolonizovanim dobrovoljačkim porodicima iz Like, Korduna, Hercegovine, Dalmacije i Srbije, koje su ovde naseljene između 1920. i 1926. Kolonizovano je 106 porodica iz Like, 15 iz Hercegovine, po dve iz Bosne i s Korduna, a po jedna iz Dalmacije i Mađarske.
Rođeni Rastinac, Stevan Delić, prosvetni radnik u penziji u monografiju o školama u Rastini i Gakovu, objavio je da je školske 1938/39. u Rastini bilo 176 učenika, četiri razreda, isto toliko odeljenja, a radila je samo jedna učiteljica – Dragica Zarić. Kolonizovano je 106 porodica iz Like, 15 iz Hercegovine, po dve iz Bosne i s Korduna, a po jedna iz Dalmacije i Mađarske.
U aprilu 1941. Rastina zajedno sa celom Bačkom pripada Hortijevoj Mađarskoj čije vlasti svim “kraljevim kolonistima” u selima poput Siriga, Stepanovićeva, Tankosićeva, Rastine daje rok od 48 sati da napuste svoje domove. Dok je meštanima Stepanovićeva “omogućeno” da se vrate u “zavičaj” - Liku i Hercegovinu, kompletna populacija Rastine, njih oko 900 - internirana je u logorima u Šarvaru i Barču, gde je deo njih i ostavio svoje kosti. Preživelo stanovništvo vratilo se u selo po oslobođenju i završetku rata.
„Optanti” prešli iz Đurića u Kraljevinu SHS
Malogranični prelaz „Rastina - Bačsentđerđ” sa Republikom Mađarskom radi od 7.00 do 19.00 časova. Prelaz je isključivo za putnička vozila, a mogu da ga koriste, osim državljana iz Srbije i Mađarske, i putnici iz Evropske unije, Švajcarske, Norveške i Islanda.
Selo Bačsentđerđ ili Đurić (kako ga zovu Srbi i Hrvati-Bunjevci) sa druge strane granice danas naseljavaju uglavnom Mađari dok je do Prvog svetskog rata tu živela velika zajednica Hrvata-Bunjevaca koji su se nakon Trianonskog sporazuma u najvećem broju opredelili (optirali) za preseljenje u Kraljevinu SHS. Svi Srbi i Hrvati iz južnih delova Mađarske koji su nakon 1920. „optirali” za Kraljevinu SHS dobili su nadimak “optanti”.
U Đuriću je bila i velika zajednica Nemaca koji su za razliku od onih u Jugoslaviji ostali posle Drugog svetskog rata ali je njihov broj zbog asimilacije i migracija u Nemačku - spao na 2 posto.
U međuvremenu, Hortijeve vlasti su tu naselile Mađare Sekelje proterane iz Rumunije. Nešto slično sam video u Gardinovcima.
Za nepune četiri godine koliko su Sekelji živeli u Rastini, rođeno je 75 dece, a umrlo je i na rastinskom groblju sahranjeno 25 osoba. 2017. godine, prvi put posle 2. Svetskog rata, ljudi koji su u to vreme rođeni u Rastini posetili mesto u kojem su došli na svet. Nekadašnji meštani, njihovi potomci i supružnici, njih četrdesetak koji sada žive u selu Tevel u Mađarskoj, doputovali su na poziv Mesne zajednice Rastina, a u ime domaćina pozdravio ih je Slobodan Vukobratović, koji je kazao da posledice velikih ratova trpe mali ljudi.
“Hteo sam još jednom da vidim selo u kojem sam se rodio!” kazao je kroz suze Ištvan Pal iz Tevela.
Rastinci su tada ispričali da su nakon interniranja u logore u Mađarskoj preživeli strahote u tuđini, daleko od doma. Žrtve logora u Barču u županiji Tolna još nemaju spomen obeležje, a nemaju ga ni Sekelji koji su preminuli i sahranjeni u Rastini. Osim što je na mesnom groblju postavljena spomen ploča u znak sećanja na Sekelje koji su tu sahranjeni 1941-1944.
U nastavku priče o Rastini za sedam dana - o Dvorcu porodice Redl, seoskom groblju, osmatračnici pored granice sa Mađarskom kao i o burnoj istoriji fudbala u ovom selu koje je čuveno po tome da utakmice na lokalnom terenu često prati više publike nego što mesto ima stanovnika.
Robert Čoban