Sećanje koje ne bledi! 82 GODINE OD DEPORTACIJE NOVOSADSKIH JEVREJA Položeni venci kod Sinagoge
Dan sećanja na deportaciju novosadskih Jevreja u logore smrti, pre 82 godine, jedan od najtragičnijih događaja u Novom Sadu, obeležen je polaganjem venaca kod spomen-ploče u dvorištu Sinagoge.
Od 1.900 deportovanih 26. aprila 1944, nekoliko meseci pre kraja Drugog svetskog rata, samo njih 300 je preživelo. Oni, po rečima predsednika Jevrejske opštine Novi Sad Ladislava Trajera, čine jezgro današnje novosadske jevrejske zajednice.
– Iz zgrade novosadske sinagoge deportovano je 1.900 Jevreja, od kojih je u ozloglašenom logoru Aušvic živote izgubilo 1.600 žena, dece i muškaraca, samo zato što su bili druge vere i nacije – istakao je Trajer. – Okupator ih je zatvorio u ovu našu sinagogu tri dana, bez hrane, vode i toaleta, pre nego što ih je poslao na put koji je za većinu njih bio bez povratka. Uoči Drugog svetskog rata Jevrejska opština u Novom Sadu brojala je 4.500 članova, što znači da je svaki osmi građanin bio Jevrejin. Manji broj ih je stradao u okupaciji, mnogo veći u zloglasnom januarskom pogromu – Novosadskoj raciji. Nisu novosadskih Jevreji znatno odudarali od prosečnog stanovništva, nije se po njima videlo koje su nacije i vere. Ako se pogleda spisak, vidi se da im se imena nisu razlokovala od srpskih, mađarskih i nemačkih, i njihova jedina krivica je što im je na izvodu iz matične knjige pisalo Jevrej.
Uništavanjem jevrejske zajednice Novi Sad nije izgubio samo svoje sugrađane, izgubio je deo identiteta i one koji su ga gradili, i zato je, po rečima Petra Đurđeva, obaveza svih da o tim događajima govore precizno i odgovorno, da ih pamtimo kao ličnosti i ne dozvolimo distorziju istorijskih činjenica. Kultura sećanja, kako je rekao, nije samo odnos prema prošlosti, ona je je preduslov za opstanak i budućnost.
– Pamćenje je mehanizam odbrane od zaborava, relativizacije od ponavljanja – objasnio je Đurđev. – Ako zaboravimo taj put od sinagoge do železničke stanice, od voza do logora, zaboravićemo kuda vodi put kada čovek prestane da bude čovek i, što je najbitnije, ispunićemo želju krvnika da se zaborave učinjeno i oni koji su ubijeni. Zbog toga Novi Sad ima obavezu da pamti i da nikada ne zaboravi.
Svetli primeri ljudskosti
– U tom vremenu, kada se crna senka smrti nadvila nad Novim Sadom, bilo je pojedinaca koji su pokazali čovečnost, da ljudskost još postoji, a jedan od njih bio je novosadski lekar dr Dušan Jovanović, koji je pomagao osuđenima bez optužnice i suda, sakrivao ih i štitio, svestan da time dovodi sebe u opasnost. To je bio lični izbor da se u najtežim vremenima ostane čovek i pomogne svom sabratu. Njegov primer ima dodatnu težinu jer pokazuje šta je sve izgubljeno kada je takvih postupaka premalo a sistem zla prevlada – poručio je petar Đurđev.
Đurđev je podsetio na to da je naš grad kroz istoriju bio mesto u kome su se susretale vere, narodi, jezici, gde je različitost shvaćena kao bogatstvo, a ne slabost.
– Na temelju sloge naš grad je jačao i rastao, a jedan od najznačajnih nosilaca tog razvoja bila je jevrejska zajednica, koja je u Novom Sadu predstavljala jedan od ključnih stubova urbanog, privrednog i kulturnog razvoja grada u 18, 19. i 20. veku – rekao je Đurđev. – Uoči Drugog svetskog rata Jevreji su bili prisutni u svim segmentima društva i njihov doprinos razvoju je trajan i neizmeran. Slom Kraljejvine Jugoslavije u aprilu 1941. godine i okupacija Bačke označili su početak velikog stradanja naših sugrađana. Uvedene su mere prinudnog rada, ekonomske eksploatacije i pravne diskriminacije. Ograničen im je pristip obrazovanju, oduzimana je imovina. Te mere nisu bile izolovane, bile su deo šireg zakonskog okvira koji je postepeno lišavao Jevreje osnovnih ljudskih prava. Već 1942. godine, tokom januarskog pogroma u južnoj Bačkoj, stradali su Jevreji i Srbi, što je pokazalo da se nasilje sprovodi sistematski i bez razlike. Prelomni trenutak nastupio je u martu 1944. godine, nakon ulaska nemačkih trupa u Mađarsku. Ubrzo zatim donete su odluke o getoizaciji, daljim naredbama bilo je predviđeno potpuno uništenje jevrejskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. Jevrejima je naloženo da se predaju i prijave svoju imovinu, da napuste svoje domove. Onda je došao taj strašni april 1944. godine. Ljudi su ponižavani, privođeni, zatvarani, zlostavljani, a zatim prebačeni u sabirne logore, gde su opet bili izloženi maltretiranju. Taj put od sinagoge pa sve do železničke stanice u današnjem naselju Liman bio je poslednji put za mnoge novosadske porodice.
J. Vukašinović