(VIDEO) ČETVRT VEKA OD PODVIGA RUKOMETAŠA JUGOVIĆA KOJI SE NE ZABORAVLJA Kada je mali Kać pokorio Evropu
Postoje datumi koji ne stare. Samo dobijaju na težini. Dvadeset pet godina kasnije, 28. april 2001. ne deluje kao uspomena, već kao trenutak koji i dalje traje. Tog dana, u malom bačkom mestu od jedva 11.000 duša, ispisana je jedna od najlepših priča srpskog sporta. Kać je postao centar Evrope. A Rukometni klub Jugović, simbol čuda.
Pod svodovima kaćkog „Hrama“, pred tri hiljade ljudi, nije se igrao samo rukomet. Igrala se vera. Igralo se strpljenje. Igralo se deset godina rada, snova i tihog ubeđenja da je nemoguće, samo reč.
Ta priča nije počela te večeri. Počela je mnogo ranije, početkom devedesetih, kada se grupa entuzijasta, da Milošem Lončarom na čelu, okupila oko jedne ideje. Bez velike buke, bez velikih obećanja. Samo rad. Dan po dan. Trening po trening. Generacija po generacija.
- Deset godina smo pravili tim - prisećao se svojevremeno jedan od ključnih ljudi tog vremena, Dragan Vrgović. I zaista, Jugović nije nastao preko noći. On je strpljivo građen, kao kuća koja mora da izdrži sve oluje.
Kada su 2000. godine izašli u Evropu, niko nije slutio kraj priče. Ni sami Kaćani.
Put do finala bio je sve osim lak. Didelanž je pao na startu. Onda je došao moćni francuski Ivri, i trenutak koji i danas trne kožu. Gol Nebojše Jokića u poslednjim sekundama, negde daleko od kuće, dok su Kaćani uz radio držali dah. Taj gol nije bio samo prolaz dalje, bio je znak da se dešava nešto veliko.
Polufinale protiv Forst Briksena bilo je uvertira. A onda, finale. Vintertur. U prvom meču u Švajcarskoj — 27:27. Rezultat koji je obećavao. Ali, i opominjao.
A onda je došao taj 28. april. Karte su nestale za jedno popodne. Molbe su stizale sa svih strana, od sportista, funkcionera, običnih ljudi. Kać tog dana više nije bio samo mesto. Bio je osećaj.
Sastav za istoriju
Pehar pobednika u Čelendž kupu podigli su: Arpad Šterbik, Dragan Gvozdenović, Nikola Marković, Momčilo Božović, Goran Arsenić, Dušan Todorović, Nebojša Jokić, Nenad Savić, Svetislav Verkić, Milorad Krivokapić, Tihomir Doder, Milan Mirković, Milovan Erceg, Milorad Despotović, Božidar Nadoveza i Božo Rudić.
Trener je bio Branislav Zeljković, lekar dr Vučko Ćirić, a rukovodstvo kluba je delalo u sastavu: Marko Grujić predsednik, Zoran Lončar menadžer, Dragan Vrgović direktor i Ranko Lončar sekretar.
Hala je disala kao jedno, u znaku ljubavi prema Jugoviću i sećanja na njegovog osnivača Miloša Lončara, koji tog dana nije bio među svojima. Poneti snagom tribina, kaćki rukometaši igrali su iznad svojih mogućnosti, sa jednom mišlju, da svom mestu podare noć za pamćenje i radost pobednika.
Kada je utakmica počela, sve je stalo u tih 60 minuta. Na golu Arpad Šterbik, kao zid. U napadu Jokić, Arsenić, Rudić, Doder, Gvozdenović, Krivokapić… generacija koja je znala šta nosi na leđima. Ne samo dres, već čitav jedan kraj.
Švajcarci su pružili otpor. Dugo je bilo tesno. Ali onda, sredina drugog poluvremena. Kać počinje da veruje. Hala počinje da gori. Kada je Goran Arsenić pogodio za osetniju prednost, pet minuta pre kraja, više nije bilo dileme. „Hram“ je eksplodirao.
Poslednji zvuk sirene nije označio kraj utakmice. Označio je početak večnosti. Rezultat je glasio 26:22. Jugović, pod vođstvom trenera Branislava Zeljkovića, je osvojio Čelendž kup, evropski trofej srpskog muškog klupskog rukometa.
A onda, scena za istoriju. Navijači na terenu. Zagrljaji. Suze. Smeh. Pesma. Arpad Šterbik podiže pehar. Kać slavi kao jedno biće.
Neko je tada uzviknuo: „Radujte se, Kaćani!“
I radovali su se. Ne samo te noći. Već četvrt veka. Jer to nije bio samo sportski uspeh. To je bila pobeda malog nad velikim. Pobeda strpljenja nad sumnjom. Pobeda srca nad svim logikama.
Danas, 25 godina kasnije, ta priča živi u svakom pomenu imena Jugovića. U svakoj lopti koja udari o parket. U svakom detetu koje sanja da jednog dana ponovi čudo. Jer čuda postoje. Samo se ne dešavaju slučajno. Dešavaju se tamo gde ljudi veruju dovoljno dugo.
I dovoljno jako.
J. Galić