(FOTO/VIDEO) SA BALIJA PRAVO NA FRUŠKU GORU Marija Bojat ima voćnjak, pčele i kuću na izdavanje na svom imanju! Ovo je EKO PRIČA koja sve oduševljava: „Otkrila sam lepote naše Svete gore“
Da je neko Mariji Bojat rekao, kad je na kratko došla sa Balija u Srbiju, šta je čeka, uhvatila bi prvi avion nazad, s kartom u jednom pravcu, rekla je kroz osmeh za „Dnevnik“. Ali, navodi i da je zahvalna životu koji je vodio i znao bolje od nje šta su suštinske vrednosti i šta je svrha koja će mje ispuniti.
Za sebe kaže da je sada „žena, majka, seljanka“. U životu i poslu koji je nepredvidiv, nesiguran, u rukama vremenskih (ne)prilika pronalazi dublju radost i mir, okružena nebom i šumom, kao hramom.
-Na tom putu, zahvalna sam i velikom broju ljudi koje sam upoznala i s kojima sam se menjala i upoznavala sebe. Asocijacija agropreduzetnica Srbije je jedna od tih zajednica koja mi je pomogla da ostanem i razvijam se na svom putu, kao i nekoliko udruženja žena (poput Kolpinga i Osnaženih), jer žena je ženi vučica. Jedna drugoj darujemo snagu, inspiraciju, podršku i razvijamo se zajedno- naglasila je naša sagovornica.
Marija je pravo sa Balija stigla u srce Fruške gore. Ova planina postala je mesto koje je osetila kao svoj večni dom, a otkrila nam je i šta je tako snažno privuklo već na prvi pogled.
-Već prvi dolazak na Frušku Goru mi je probudio želju da ostanem tu zauvek, nesvesno, po prvom instinktu. Kasnije sam otkrivala sve više lepota i blaga ove naše Svete gore, od šuma, jezera do prirodnih mesta dobre energije. Poseban uticaj na nas je imalo Filozofsko društvo “Svar” sa Fruške Gore, koje ima dugu i bogatu istoriju razvoja duhovno-ekološke svesti pojedinca i okruženja i širenja potrebe čuvanja sopstvene tradicije. Kroz njihovu umetnost, muziku i učenja otkrili smo najprirodniji put upoznavanja sebe i svojih potencijala – a on počinje u prirodi i povezanosti sa njom. Fruška Gora na taj način nam je podarila potpuni novi dom.
Život u Rakovcu, na Fruškoj gori, zvuči kao povratak korenima i prirodi. Danas na svom imanju ima čitav „eko svet“. Po preseljenju iz Beograda, Marija i njen suprug tu odgajaju svoju decu, imaju voćnjak, pčelinjak, ali i otvaraju vrata za goste u vikendici- za noćenje, dnevne posete i proslave.
-Cilj nam je bio da na jednom mestu gde živimo takođe i radimo – stvarajući eko sistem,eko selo gde smo svi povezani – i biljke, i pčele, i životinje – gde zavisimo jedni od drugih i (p)održavamo se međusobno. Sada taj model širimo dalje – naši gosti pored odmora u mirnom delu šumskog kraja, mogu da se upoznaju sa jednim prirodnijim načinom života, gde se može i uživati, proslavljati, stvarati. Boravak prilagođavamo gostima i njihovim potrebama – tako da nudimo i čuvanje dece, šetnje u šumi, aktivnosti u prirodi, radionice, i ritritove.
Kada se zaviri u utiske gostiju, sve vrvi od oduševljenja. Međutim, mnogo vremena i truda trebalo je da sve na njihovom imanju „legne na svoje mesto“ i taj rad ne prestaje, već traje iz dana u dan.
-Svaki novi dan traži da postavimo stvari na svoje mesto. Život u prirodi je nepredvidiv, zavisimo od vremenskih (ne)prilika, situacija u zemlji i svetu, želja gostiju. Glavna lekcija nam je da budemo prisutni – i fizički, na imanju, i svešću, da primetimo kad neki deo puzle treba da se pomeri, skloni, premesti.
Naša sagovornica podvlači da joj najveću radost pričinjavaju ljudi koji žele ponovo da dođu, s kojima se povežu i kao prijatelji i saradnici.
- Sam smeštaj nema luksuz koji se sve više nudi u ruralnom turizmu. Mi želimo kod ljudi da stvorimo osećaj dobrodošlice, pripadanja, a na prvom mestu prepuštanje prirodi – u čemu leži najveći životni dar i inspiracija. Posle posete, mnogi gosti počnu da razmišljaju o kući u prirodi za sebe, ili donesu odluku koju su dugo vagali, deca već osmisle nove igre.
Da li život u prirodi traži velika odricanja i da li je teško poslovati u turizma u našoj zemlji, iz prve ruke nam odgovara Marija.
-Verujem da svaki posao trenutno prolazi kroz izazove svetskih promena, koje traže i promenu u nama, načinu razmišljanja i buđenja kreativnosti. Treba biti budan i otvoren za promene i osmišljavati nove sadržaje koji će razvijati ideju. Odricanja ima, ali najviše onih koji traže komfor i lakši način. Kroz posvećenost i prisutnost, čak i kad je teško, konačni rezultat i rezultat tog rezultata, donose katarzu većeg obima ispunjenosti.
Deca koja odrastaju u prirodi- bez ekrana, sa pravim životnim vrednostima. Porodica i deca u srcu prirode, tako kako izgleda odrastanje mališana ove porodice. Ljubav prema zemlji i prirodi preneta je i na njih kao buduće naraštaje koji će znati kako da poštuju svoju vreme na ovoj planeti.
-Kao što se obično kaže nama roditeljima – mi smo primer deci. I kad to ne radimo istinski, to i oni primete i brzo pokažu svojim ponašanjem. Kroz njih i mi učimo. Od početka zajedničkog života opredelili smo se za vrednosti koje će nas voditi – i samim odabirom mesta u prirodi za život, ono vas vodi, gura, popravlja i nagrađuje. Kada ćerka zalije baštu na kraju dana, a ne ode na igralište i dodatno je sve to mrzi a ipak uradi, tada vidim plodove koje nam je ova zemlja dala- iskrena je Bojat.
Na svom imanju organizuju i drže radionice za decu, gde se najmlađi povezuju s prirodom, upoznaju sa pčelama i ekologijom.
- Cilj nam je da kroz te aktivnosti, kao i kretanje i igranje na imanju i u šumi, deca prirodno razvijaju motoriku, emocionalne i funkcionalne veštine za život, a na taj način i da se članovi porodice povežu. Plan radionica će biti na našoj IG stranici i vebsajtu www.ekoselofruskagora.com.
Marija je imala i poruku za mlade koji se plaše neuspeha povratka prirodi, poljoprivredi i životu na selu.
-Najveći neuspeh je živeti u strahu. Kad te ideja koju držiš u srcu vodi - kad je veća od tebe i tvojih želja i nadahnjuje inspiracijom da čuješ kako nebo pukne i otvori se, onda je tvoje samo da se prepustiš, radiš i veruješ. I dišeš. U prirodi sam naučila da kad je teško okrenem se šumi, gledam je i dišem. Tad osetim da se srce otvara i hrabro ide dalje. Čak i kad misliš da je nemoguće. Priroda prati i nagrađuje. Rezultati su iznenađujući. Naše iskustvo od šest godina života i rada u prirodi nam svakodnevno pokazuje da najveći darovi koje dobijemo su neočekivani i veći nego što smo im se nadali. Sve situacije se skockaju i bolje nego što smo mi mislili, jer jedan prirodan tok života je iznad svega, a u tom procesu mir i vera ojačaju toliko da lakše i bezbrižnije plivaš i uživaš- zaključila je za „Dnevnik“ Beograđanka sa beočinskom adresom.