ZA NJU NEMA OBIČNIH LJUDI!
SKAKALA JE IZ AVIONA PRED KAMERAMA, KUPALA SE U LEDENOJ VODI, ali kaže da su joj najdraže „tihe” priče! VODITELJKA MILIJANA MIĆUNOVIĆ o televizijskim susretima sa ljudima koji joj menjaju pogled na život
Novinarka i voditeljka Milijana Mićunović u emisiji „Gradske priče“, koja se od ponedeljka do četvrtka emituje u 18.20 sati na televiziji UNA, traži priče koje se ne nalaze u udarnim vestima, već u svakodnevici: na pijacama, ulicama, u malim radnjama i životima ljudi pored kojih često prolazimo ne primećujući ih.
Upravo u tim susretima, kako kaže, najčešće se kriju sudbine koje ruše pojam „običnog“ čoveka. Kroz emisiju koja istražuje gradove Srbije iz ugla njihovih stanovnika, Milijana i njene kolege donose priče koje otkrivaju karakter mesta kroz ljude koji ih žive, rade i pamte. U njihovom fokusu nisu događaji, već ličnosti - njihove navike, borbe, tihe rutine i neočekivane životne priče koje gradovima daju identitet. U razgovoru za „Dnevnikov” TV magazin, Milijana govori o tome zašto su upravo „nepoznati“ ljudi najčešće najzanimljiviji sagovornici, kako društvene mreže menjaju naš odnos prema okruženju, zašto su male priče često važnije od velikih tema i na koji način joj je rad na terenu promenio pogled na ljude i posao kojim se bavi.
Posle svih priča koje ste snimili, da li ste upoznali ijednog zaista „običnog” čoveka, kako često opisuju vaše sagovornike?
– Ne, nijednog! „Gradske priče” su mi pokazale da zaista nema običnih ljudi. Štaviše, oni ljudi pored kojih svakodnevno prolazimo, koji nam se čine ni po čemu posebni, e baš takvi su riznica inspiracije. Takvi ljudi kriju životne priče koje bi, verujem, mnoge oduševile. Više puta sam ponovila, nekada mi je žao što u medijima dajemo toliko prostora „poznatim” ličnostima. Oni su sjajni, mnogo možemo da naučimo od njih, ali verujte mi – baka sa ćoška Bulevara koja svaki dan sedi na suncu više od osam sati i prodaje cveće, ta žena je na svojim plećima ponela mnogo, te oči su videle zaista svašta i nama ostaje samo da slušamo mudre savete takve žene. Uvek su mi najviše inspiracije davali takvi, na prvi pogled „obični” ljudi.
Imate li utisak da danas bolje poznajemo tuđe profile na društvenim mrežama nego sopstvene komšije?
– Apsolutno! S masovnom pojavom društvenih mreža, pojavio se i fenomen da smo „sami zajedno”. Imamo prividnu sliku da smo konstantno u društvu, istražujemo profile različitih, nepoznatih ljudi, mnogo je interakcija, ali ona najbitnija izostaje – u stvarnom svetu nemamo dodira ni sa kim. Nikada nisam razumela ljude koji nemaju potrebu da porazgovaraju sa prodavcima na pijaci, saznaju ko im je prvi komšija, budu uključeni u stvarni svet... Namerno naglašavam to „stvarni”, jer su društvene mreže postale platforma za građenje slike koja u stvrnosti ne postoji. I to je potpuno u redu. Nemam ništa protiv modernih tokova, ali imam protiv trenda otuđenosti i potrebe praćenja ljudi koje nikada nećete upoznati, za koje znate da plasiraju lažnu sliku i od kojih nikakav benefit nećete dobiti. Oko nas je paleta predivnih, različitih ljudi, toliko je toga što možemo da doživimo u stvarnom svetu, nemojte to da nam izmakne zbog društvenih mreža! Volela bih da se vrati ono kako su naše bake svakog popodneva pile kafu sa komšinicom. Pitam se kako bi to funkcionisalo da su imale Instagram…
Koji susreti u emisiji „Gradske priče” su vas promenili više kao čoveka nego kao novinarku?
– Nije floskula ako kažem – svaki. Trudim se da učim od svakog sagovornika kojeg upoznam. Kroz šalu volim da kažem da „kradem” njihove energije. Neko mi pokaže kako treba kroz život, neko me nauči da se igram, od mnogih dobijem životni savet, ali budu i oni koji me navedu da razmišljam – da li je pametnije da se i ja okrenem nekom zanatu (smeh). Ipak, nedavno sam radila priču o Vesni koja je „Lice ulice” i koja svaki dan uz magazin poklanja prolaznicima i svoje pesme. Ona je neko za koga sam pomislila: „šta bi sve ova žena mogla, samo da je život posložio drugačije kockice”. A onda mi je Vesna pokazala da i uz loše karte može da se igra dobro. Uprkos teškom životu, Vesna nije izgubila ni volju, ni radost, ali ni ljubav prema ljudima. Često pomislim na nju.
Da li ste u svom radu imali utisak da tihe, male priče ponekad nose veću težinu od velikih dnevnih tema?
– Više puta sam pomislila - zašto je danas glavna tema da su se dva predsednika srela ili da je otvorena neka deonica puta? Da me ne shvatite pogrešno, moja prva ljubav je informativa. Ali, nekako imam utisak da nas kolege svakodnevno „zapljuskuju” informacijama koje suštinski nisu bitne za nas. Postoji iz godine u godinu i tendencija „crnih vesti”. Plasiraju nam ih uz kafu, dok ručamo, kao da je to nešto normalno. Nije. Ne treba da se navikavamo na to. Tihe, male priče, podsećaju da je život lep, da u našem gradu ima još mnogo ljudi koji brinu iste brige, ali nekako pronalaze načine da iz njih izađu. Nemojte da vas mediji i „velike” dnevne teme zavaraju – u svetu je toliko lepote, inspirativnih ljudi… Hajde da svetlo okrenemo na njih.
Istakli ste svojevremeno u jednom intervjuu da se identitet jednog grada najbolje upozna na pijaci. Šta biste danas rekli, gde nastaje najlepši zvuk jednog grada?
– Apsolutno ostajem i dalje pri tom odgovoru. Bilo gde u svetu, otiđite na njihovu pijacu i najbolje ćete upoznati grad, mentalitet ljudi, ali i način funkcionisanja. Pijace su esencija inspiracije! Međutim, naši gradovi su toliko slojeviti, da možete da živite u istom gradu, a da ga ne doživite na isti način. Malo je i do nas koju ćemo muziku odabrati i koji zvuk slušati. Mi se u „Gradskim pričama” trudimo da za gledaoce pronađemo upravu tu, najlepšu. A ona može da se pronađe, verujte mi, apsolutno na svakom mestu.
Koliko vam je kao Novosađanki bilo izazovno da upoznajete dušu drugih gradova bez predrasuda i bez osećaja da svoj grad poznajete najbolje?
– Na početku mi je bila smešna činjenica da jedna Novosađanka pronalazi skrivene i zanimljive priče Beograda. Posle sam shvatila da je upravo to i poenta. Kada je nešto tvoje, vrlo često to i podrazumevaš, ne istražuješ, ne diviš mu se… Ja sam Beogradu, ali i svim drugim gradovima, prišla sa velikom dozom radoznalosti i oduševljenja. Bila sam samo turista u velikom gradu, željna dobrih priča. Sada zvanično mogu da kažem da je ovo i moj grad, ali i dalje mu prilazim na isti način. Svakako da Novi Sad poznajem najbolje, znam kako diše, ali lepota ovog posla je upravo u tome – daje mi priliku da osetim puls i drugih delova naše zemlje.
Šta je danas na televiziji teže: pronaći dobru priču ili zadobiti nečije poverenje?
– Mislim da je najteže zadobiti poverenje gledalaca. Živimo u vremenu kada je medijska profesija obezvređena. Plasiraju se laži, gubi se poverenje, ljudi se okreću društvenim mrežama, jer su algoritmi isprogramirani da im pružaju vesti i priče koje su njima zanimljive. I onda je veoma teško probiti te zidove algoritma, ubediti ih da neka priča zaista i vredi. Mi za sad uspevamo u tome, jer pronalazimo zaista dobre priče. Na gradskim ulicama je mnogo kvalitetnih priča, ali nažalost, neki ljudi nisu još uvek spremni da svoje priče i podele sa ljudima. Ja to uvek poštujem. Unutrašnji mir treba da bude prioritet i neke stvari najlepše je sačuvati za sebe.
Kada se zbog emisije nađete u ledenoj vodi, u avionu pred skok ili za radnim stolom nekog starog zanatlije šta tada zapravo tražite - dobru televizijsku scenu ili način da bolje razumete čoveka preko puta sebe?
– Moram da priznam da mi je najčešće prioritet da se ja dobro zabavim (smeh). Iskustvo mi je pokazalo da kada se mi kao ekipa zabavljamo na terenu, kada uživamo u snimanju, sagovorniku bude još bolje, a gledaocu najbolje. Priče koje su postale najpopularnije, rezultat su terena na kojima smo se toliko dobro proveli, da smo izgubili osećaj da radimo. Mislim da je upravo u tome i poenta. Meni su „Gradske priče” omogućile da ispunim nekoliko stvari sa „bucket list”-e – da skočim samostalno iz aviona, okupam se u ledenoj vodi, ali i upoznam ljude koje će mi zauvek promeniti život. Iz te pozicije, svakako da je onda prioritet i razumeti čoveka preko puta sebe. Na tom temelju posle se gradi i televizijska scena, ali i dobra priča.
Novinarski posao podrazumeva i dosta emotivnog trošenja. Šta vam u poslednje vreme donosi mir i kako izgleda vaš idealan dan kada ne radite?
– Da sam daleko od ljudi! To je jedini problem ovog posla. Iako su sagovornici koje upoznajete fantastični, kolege sa kojima radite kao porodica, jednostavno nekada vam je previše tuđih energija. Treba vam da se isključite od svega. Tada najviše volim da sednem na bicikl, pustim dobru muziku i istražujem lepote naše ravnice. To me spasava. Drugi scenario je – kafa, knjiga i mnogo sunca na terasi. Mislim da je u svemu bitan balans. Treba mi mir u slobodnim danima, kako bih posle mogla da uživam u tom pozitivnom haosu. S druge strane, profesionalna deformacija je uvek prisutna, te i u danima kada ne radim čula su izoštrena za pronalaženje dobrih priča. Dešavalo mi se da upravo u slobodnim danima, pronađem najbolje priče za snimanje.
Vladimir Bijelić