ŠAJKAŠKI DOBROVOLJCI U PAKLU DELIBLATSKE PEŠČARE Sa 30 litara vode na leđima krenuli U BORBU SA VATRENOM STIHIJOM
Kada je vatra zahvatila Deliblatsku peščaru, među onima koji su bez mnogo razmišljanja krenuli put Banata bili su i dobrovoljni vatrogasci iz Šajkaša. Njih sedmorica ostavili su svoje svakodnevne obaveze i uputili se tamo gde su uslovi za gašenje bili među najtežima, na pesak, u šumu i pred vatru koja je, nošena vetrom, menjala pravac i iznova otvarala nova žarišta.
Šajkaški dobrovoljci na teren su poneli ono što su imali - opremu, naprtnjače sa vodom, iskustvo i volju da pomognu. Po terenu su išli peške, pesak je otežavao kretanje, a teška vatrogasna vozila nisu mogla da stignu do svakog dela požarišta. Zato su naprtnjače sa vodom bile jedan od najvažnijih delova opreme ovih heroja. Tosu Miroslav Gordić, Marko Kerac, Milimirko Kuzmanović, Dejan Rodić, Mirko Savanović, Slaviša Maleš i Milan Marjanov. Oni su u Deliblatsku peščaru otišli kao dobrovoljci, bez obaveze da to učine. I upravo u tome i jeste suština dobrovoljnog vatrogastva, kada neko vidi da je potrebna pomoć, ne pita koliko će trajati, koliko će biti teško ili šta će dobiti zauzvrat. Jednostavno ode.
Samo nekoliko minuta odmora usred vatrene stihije bilo je dovoljno da nastane fotografija koja je obišla društvene mreže. Iscrpljen, ali odlučan da nastavi, predsednik DVD Šajkaš Marko Kerac legao je u Deliblatskoj peščari kako bi predahnuo i ponovo krenuo u borbu sa požarom.
„Nisam legao da odustanem. Legao sam samo na par minuta da odmorim telo, da bih mogao da nastavim dalje. Nije nam bilo važno da li smo gladni, žedni ili umorni, bilo nam je važno samo da ugasimo i lokalizujemo požar, da se ne bi širio. Znali smo da svaki trenutak odmora znači da ćemo kasnije moći još bolje da pomognemo i da se vratimo na teren spremni da damo sve od sebe.“
Na požarište je odlazio četiri puta, ostajao celu noć. Teren je, kaže, bio izuzetno težak, a pored vatre pretila je opasnost i od grana koje su gorele i padale sa stabala.
„Došli smo da pomognemo i želeli smo da damo svoj maksimum. Zato smo i dobrovoljci, gde treba da se pomogne, tu smo“, kaže Kerac.
Na leđima oko 30 litara vode, a ispred njih kilometri peska i vatra koja je u pojedinim trenucima dostizala visinu od oko deset metara. Nisu ulazili direktno u plamen. To nije bio njihov zadatak. Najopasniji deo požara preuzimale su profesionalne službe i vazdušne snage, dok su dobrovoljci radili ono što je bilo neophodno da se vatra zaustavi na njenim rubovima, da se ugase žarišta i spreči njeno ponovno širenje. A najveći neprijatelj nije bila samo vatra. Bio je to vetar.
“U jednom trenutku činilo se da je određeni deo požarišta pod kontrolom, a već sledećeg vetar promeni pravac i ponovo rasplamsa vatru. Žar i užareni ostaci leteli su daleko od glavnog fronta požara, pa su se nova žarišta pojavljivala i tamo gde ih maločas nije bilo, meni je čak izgorela jedna cipela, jer se vatra ispod peska nije ni videla” priča dobrovoljac Milimirko Kuzmanović.
Poseban problem predstavljale su šišarke u borovoj šumi. Zahvaćene vatrom, mogle su da budu odbačene daleko od glavnog požara i tako prenesu vatru na novo mesto. Zato je gašenje ponekad više ličilo na trku sa vremenom nego na klasičnu intervenciju.
Šajkaški dobrovoljci su radili u linijama, peške obilazili rubove požara, vraćali se na mesta za koja se činilo da su ugašena i ponovo ih proveravali. A neka žarišta nisu mirovala ni danima.
“Dešavalo se da se vatra na određenom mestu ponovo aktivira i posle više nedelja, što najbolje pokazuje koliko je ovaj požar bio specifičan i koliko je opasnost ostajala prisutna i nakon što bi plamen nestao”, kaže komandir DVD Šajkaš Miroslav Gordić.
”Kada bi vazdušne snage uspele da obore glavni front vatre, na scenu bi ponovo stupali ljudi na zemlji. I upravo tu se videla vrednost dobrovoljaca. Jer kada više nema velikog plamena, to ne znači da je posao završen. Ostaju žarišta, panjevi, korenje, suvo lišće, šišarke i delovi šume koji mogu ponovo da se zapale. Potrebno je prići, pronaći žar, zaliti ga i uveriti se da se vatra neće vratiti”, dodaje Gordić.
Kada je njihovo funkcionisanje u pitanju, DVD Šajkaš ima cilj da imaju što više ljudi, na čemu aktivno rade, i da u svakom trenutku mogu da odgovore na poziv za pomoć, kako na teritoriji Šajkaša, tako i cele opštine Titel. Trenutno imaju 23 člana, od kojih i dve žene, Sanju Komlenov i Ivanu Milinov, koje redovno izlaze na teren sa svojim saborcima. Kako kažu, ova godina je bila najviše izazovna za njih, jer su gasili najviše požara, najčešće nisko rastinje i deponije.
Deliblatska peščara je ovog leta pokazala koliko su nam ovakvi ljudi potrebni. Pokazala je i da veliki požari ne poznaju granice sela, opština, gradova i država. Kada negde gori, pomoć je potrebna odmah. A Šajkaš je pokazao da, kada je najteže, ima ljude koji će krenuti. Bez velike priče, bez pitanja šta će dobiti. Samo sa opremom na leđima i jednim ciljem - da vatra stane.