(VIDEO) KAKO JE SMRŠAO ČOVEK KOJI JE ZA RUČAK JEO CELO PRASE I KOKOŠKU Rus koji je dva puta umro da bi izgubio 200 kilograma
Bilo je dana kada je Aleksandar Teslja, četrdesetšestogodišnji Rusa iz Krasnodarskog kraja, za ručak pojeo celo prase, bez kostiju, oko kilogram i po čistog mesa, zatim još jednu kokošku, uz dva litra rakije, i to nakon što je već doručkovao.
Kada su ga jednom prilikom primili u bolnicu, vaga na prijemnom odeljenju jednostavno je odbijala da pokaže broj veći od 250 kilograma – ne zato što je toliko merila, nego zato što je to bio njen mehanički maksimum. Tesljina stvarna telesna masa bila je, po sopstvenoj proceni, negde između 270 i 300 kilograma. Danas ovaj muškarac teži oko 90 kilograma, trenira, priča o sebi pred kamerama i uči za fitnes trenera. Između te dve brojke stoji jedna od najsirovijih ispovesti o hrani, alkoholu i telu kakvu je ruski internet video u poslednjih nekoliko godina – uključujući i dva klinička umiranja.
Prejedanje od detinjstva
Priča počinje u stanici Kuščevskoj, u Krasnodarskom kraju, sredinom osamdesetih godina prošlog veka, u vremenu kada je u prodavnicama Sovjetskog Saveza vladala večita oskudica. U Tesljinoj porodici te oskudice, međutim, nije bilo. Otac, Sergej Jevgenjevič, sa dvadeset pet godina postao je najmlađi direktor sovhoza (državnog poljoprivrednog gazdinstva) na Kubanu, a porodični podrum, prostoriju na tri sprata sa plafonima visokim tri metra, mladi Aleksandar je opisivao kao prostor koji je od poda do plafona bio zatrpan bocama novorosijske pepsi-kole, kutijama korenovskog zgušćenog mleka, salamama, ribom i kobasicama. Dečak je u tu prostoriju silazio kad god je poželeo, bez ikakvog nadzora – majka i otac su, kaže, previše radili da bi primetili koliko sin jede.
Kada mu je bilo osam godina, preležao je žuticu, bolest poznatu kao Botkinova bolest, za koju su lekari preporučili strogu dijetu. Umesto da ograniči unos hrane, dečak je krenuo suprotnim putem. Već sa deset godina počeo je ozbiljno da se goji, iako je paralelno trenirao fudbal, odbojku i tenis – aktivnost koja jednostavno nije mogla da nadoknadi ovoliki unos kalorija. Osim toga, porodica mu nikada nije uskraćivala novac: kao osmogodišnjak je sam, bez pratnje odraslih, odlazio u lokalni kafe i plaćao poslastice krupnim novčanicama, što je jednom prilikom čak izazvalo sumnju prodavačice i intervenciju milicije, uverene da dete nije moglo doći do tolike sume na pošten način.
Do jedanaestog razreda osnovne škole, Tesljina telesna masa dostigla je oko 120 kilograma. Otac je odlučio da problem reši na vojnički način – upisao ga je, sa svega trinaest godina, u vojno avijacisko učilište u Krasnodaru. Tamo, bez mobilnih telefona i mogućnosti da pozove majku da ga „spase“, dečak je prvih meseci prošao kroz niz fizičkih sukoba sa vršnjacima, ali se paralelno, zahvaljujući strogom režimu i skromnoj vojničkoj ishrani (uključujući i obrok od takozvane kombinovane masti sa hlebom, bez mesa, otopio sa 125 na svega 82 kilograma. Ta vitka forma, međutim, nije potrajala. Nakon druge godine školovanja, oženio se i, kako sam kaže, „opustio se“. Kilogrami su se vraćali brzinom koja je iznenadila čak i njega samog, a uz hranu se, ovoga puta, pojavio i alkohol – prvenstveno pivo, koje će mu kasnije prouzrokovati hormonski disbalans i neobično uvećanje grudi.
Telo postaje zatvor
Kada je telesna masa premašila 250, pa i 270 kilograma, Teslja opisuje stanje koje teško da iko van bolničkih odeljenja za gojaznost može da zamisli. Stomak mu je, po sopstvenim rečima, visio do kolena, a nervni završeci u tom predelu kože bili su toliko oštećeni da uopšte nije osećao kada bi mu koža na tom predelu doslovno smrzavala zimi ili trula od trenja u toplim mesecima. Grudi, uvećane usled hormonskog disbalansa izazvanog prekomernim unosom alkohola, težile su, prema njegovoj proceni, oko petnaest kilograma svaka, a koža ispod njih i pod pazuhom bila je stalno crvena, upaljena i prekrivena sitnim bradavičastim izraslinama nastalim usled trenja – stanje koje je, kaže, nestalo samo od sebe onog trenutka kada je prestalo trenje, dakle nakon mršavljenja.
Odlazak do toaleta postao je logistički poduhvat: telesna higijena bila je nemoguća bez tuša, jer rukama fizički nije mogao da dosegne sopstveno telo. Hodanje je, pri težini iznad 300 kilograma, praktično prestalo da postoji – rastojanje od kuhinje do kola, tvrdi, iznosilo je svega dvadesetak metara, i to je bilo svo fizičko kretanje koje je sebi dozvoljavao. Kada je jednom slomio nogu skačući u presušeno jezero, hitna pomoć nije uspela da ga izvuče bez pomoći konopaca, a bolnički rendgen aparat jednostavno nije mogao da primi telo te veličine.
„Tata, ne želim takvog oca kakav si ti“
Prekretnicu je, međutim, izazvalo nešto mnogo bolnije od fizičkih tegoba. Kada je Tesljin sin napunio deset godina, otvoreno mu je rekao da ne želi da bude poput njega i da, kada odraste i dobije sopstvenu decu, o njemu neće ni pričati. Ta rečenica, kaže Teslja, pogodila ga je jače od bilo koje medicinske dijagnoze. Uprkos tome, promena se nije dogodila preko noći – odnosi sa sinom i suprugom nastavili su da se pogoršavaju paralelno sa rastom telesne mase, sve dok supruga, 2018. godine, nije zatražila razvod, umorna od hrkanja, ljubomore i, kako sama kaže, opravdanog nepoverenja koje je Teslja gajio prema svima oko sebe – uključujući i prema njoj samoj.
Sam Teslja danas ne krivi bivšu suprugu za taj rastanak. Priznaje da njegov tadašnji fizički izgled – telo od preko 270 kilograma – nije bilo faktor koji bi ijednu ženu motivisao da ostane pored njega iz ljubavi, već isključivo iz osećaja dužnosti.
Taksista koji je jeo samo jednom dnevno
Rastanak sa suprugom, paradoksalno, postao je katalizator promene. Preselivši se u Krasnodar, Teslja je odlučio da isproba metod intervalnog gladovanja, inspirisan, kako kaže, knjigom japanskog istraživača Jošinorija Osumija, dobitnika Nobelove nagrade za otkrića vezana za ćelijsku autofagiju. Prvi obrok dana pomerio je na posle podne, a ukupan dnevni unos sveo je na svega 750 kalorija – tanjir heljdine kaše kuvane na vodi i pileće meso, bez ulja i soli.
Iako hranu i alkohol namerno nije uklanjao iz kuće, nego ih je ostavljao na vidnom mestu, ne skrivajući ih, svesno se suočavajući sa iskušenjem – Teslja je odlučio da se od kuće udalji na drugi način: zaposlio se kao taksista, kupivši nov automobil marke Hyundai Solaris čije je sedište moralo biti pomereno do kraja unazad da bi uopšte mogao da sedne za volan. Radio je bez slobodnih dana, od šest ujutru do šest uveče, spavao je strogo od pola deset uveče, i namerno je izbegavao društvene mreže i tuđe priče o mršavljenju, smatrajući da bi ga to ometalo u sopstvenom, veoma specifičnom putu. Za tri meseca izgubio je oko pedeset kilograma – uz ozbiljne propratne simptome poput stalnog osećaja hladnoće, čak i u vrelini krasnodarskog proleća.
Psiholog koji je pobegao od ispovesti
Jedan od najbizarnijih detalja cele priče vezan je za posetu jednom popularnom krasnodarskom nutricionisti i psihologu koju je pronašao preko društvenih mreža. Kada joj je, sedeći naspram nje, ispričao kako je znao da povraća hranu, a zatim pokušava da pojede sopstvenu nesvarenu povraćku, žena je doživela pravi napad mučnine, zabacila je glavu unazad i onesvestila se, dok je njena asistentkinja morala da zove hitnu pomoć. Teslja se, priznaje, uplašio da je „ubio psihologa“ i od tog trenutka odlučio je da terapiju traži isključivo u sebi samom, bez posrednika.
Napomena autora: ovakve reakcije stručnjaka nisu neuobičajene kada pacijent iznosi ekstremne oblike samopovređivanja hranom – slučaj podseća na klinički opisane obrasce kompulzivnog prejedanja praćenog namernim povraćanjem, poznate u stručnoj literaturi kao deo šireg spektra poremećaja ishrane.
623 vrste piva
Paralelno sa hranom, tekla je i priča o alkoholu. Teslja se hvali – ako se to uopšte može nazvati hvalisanjem – da je tokom dvadeset pet godina probao 623 različite vrste piva, i da mu je, u jednom periodu, litar votke bio sasvim uobičajena dnevna doza uz obilne obroke mesa. Rekordno piće, kaže, dogodilo se kada je u Krasnodarski kraj stiglo hadižensko pivo – popio je ceo sanduk od deset litara za dva sata, bez ustajanja od stola, dok su se prijatelji kladili oko toga ko će prvi popustiti i otići do toaleta. Prekid sa alkoholom došao je posle jednog pada u kupatilu, kada se, opijen, okliznuo, izlazeći iz kade i udario glavom o pod tako jako, da je ostao da leži čitav dan pre nego što je uspeo da se pridigne. Tetka po majčinoj liniji, koju je posetio nakon tog pada, rekla mu je jednostavno da prvo prestane da pije, i da će mu se tek onda „život srediti“. Od tog razgovora, uz svakodnevne telefonske pozive stricu koji je, kako kaže, bio spreman da ga i fizički „prevaspita“ ako popusti, Teslja alkohol nije okusio jedanaest godina.
Kada mršavljenje počne da liči na umiranje
Brzina kojom je gubio kilograme uznemirila je i same lekare. Kada je smršao pedeset kilograma za tri meseca, upozorili su ga da će, ukoliko nastavi tim tempom, rizikovati smrt. Umesto usporavanja, Teslja je nastavio – u jednom periodu izdržavao je i po dva do tri dana bez ijednog obroka, gubeći svest, a jednom prilikom čak i šesnaest dana bez hrane, hraneći se isključivo mišlju da mu je, kako su mu okolina i čak i rođena porodica sugerisali, preostalo „još samo dva dana života“ zbog navodne onkološke bolesti. Analize su, na kraju, pokazale da onkologije nema – dijagnoza je umesto toga glasila teška distrofija i krajnje iscrpljenje organizma.
Uklanjanje viška kože koja je ostala nakon gubitka gotovo dve stotine kilograma zahtevalo je niz operacija – abdominoplastiku (hirurško uklanjanje viška kože trbuha), liposukciju koja se, iznenađujuće, pokazala nepotrebnom jer potkožnog masnog tkiva praktično više nije bilo, kao i rekonstrukciju grudi i pupka. Lekari su mu, kako sam kaže, „presadili“ bradavice na nov položaj, dok je ožiljke namerno tražio da budu skriveni sa strane tela, a ne spreda, kako bi izbegao izgled tipičan za većinu pacijenata nakon ovakvih zahvata.
Dve kliničke smrti
Prva klinička smrt dogodila se kao komplikacija nakon jedne od operacija uklanjanja kože – bubrezi su prestali da rade, a organizam je, prema medicinskoj dokumentaciji koju Teslja pominje, bio bez znakova života dva i po minuta. Druga se dogodila nekoliko godina kasnije, tokom teške infekcije korona virusom, kada je zapaljenje pluća za samo dva dana napredovalo sa četrdeset na osamdeset šest odsto zahvaćenosti plućnog tkiva, a bubrezi su ponovo stali. Ovoga puta srce mu nije radilo oko pet minuta. Nakon oporavka od kovida usledila je devetomesečna rehabilitacija tokom koje nije mogao da pređe ni sto metara peške, a fizičku aktivnost gradio je polako, krug po krug oko zgrade, pa zatim po stadionu.
Ispovest pred kamerom
Ovu, u najmanju ruku neverovatnu, autobiografiju Aleksandar Teslja ispričao je u opširnom razgovoru za Jutjub kanal, u epizodi naslovljenoj „Sanduk piva za dva sata i 2,5 litre votke. 300 kilograma ludila“. Razgovor vodi Vasilij Šurov, lekar narkolog i psihijatar, ujedno i glavni lekar moskovske klinike za lečenje zavisnosti „Prvi korak“. Snimljen u formatu intimnog terapeutskog dijaloga, a ne klasičnog novinarskog intervjua, razgovor obiluje detaljima koje bi retko koji sagovornik podelio pred kamerama – od opisa sopstvenog povraćanja do intimnih detalja o seksualnom životu pre i posle mršavljenja. Upravo taj, gotovo klinički iskren pristup, čini ovu ispovest izuzetno vrednim svedočanstvom o krajnjim granicama zavisnosti od hrane i alkohola, ali i o mogućnosti oporavka i onda kada medicinska prognoza deluje beznadežno.
Strah koji ne prolazi
Danas, sa telesnom masom od oko devedeset kilograma – što je, napominje, namerno nešto iznad teorijskog minimuma, jer mu je na nogama ostalo nešto viška kože koju hirurški zahvat još nije uklonio – Teslja opisuje jedan trajni, gotovo fiziološki strah: strah od ponovnog gojenja. Ne opisuje ga kao običnu emociju koja prolazi, već kao nešto što naziva „mišićnim pamćenjem“ – osećaj utisnut u svaku ćeliju tela koje se seća kako je izgledalo preklinjati, sopstvenim rečima, da bude „izvučen iz masnog oklopa“.
Prema temi telesnog pozitivizma (body positivity), Teslja zauzima izrazito kritički stav, tvrdeći da je taj koncept, u njegovom slučaju, jedino odlagao suočavanje sa realnošću i da ga otvoreno nazivanje „debelim“ – a ne eufemistički „bucmastim“ ili „punijim“ – nikada nije vredilo, već je, naprotiv, dodatno motivisalo da promeni sopstveni život.
Odnos sa sinom je, kaže, obnovljen, iako je poverenje trebalo ponovo zaraditi godinama. Sin danas, ponosan na oca, ne pije alkohol niti puši, objašnjavajući to rečenicom da je „otac za njega sve to već popio“. Jedino što, po sopstvenom priznanju, Teslji danas nedostaje jeste partnerka – žena koja bi prihvatila njegovu potrebu za mirom, urednim domom i, pre svega, neometanim snom, koji naziva jednim od stubova sopstvenog preživljavanja.
Priča Aleksandra Teslje ostaje jedna od najekstremnijih ličnih ispovesti o gojaznosti i zavisnosti zabeleženih na ruskom internetu – ne zbog senzacionalizma, već zbog retke iskrenosti kojom čovek opisuje sopstveno dno, uključujući i trenutke kada je, doslovno, umirao. Njegova poruka onima koji se bore sa sličnim problemom svodi se na jednu rečenicu koju ponavlja u svakom intervjuu: niko drugi, sem njega samog, nije mogao da smrša umesto njega – a isto tako, niko drugi ne može to učiniti ni za bilo koga ko danas čita ovu priču.
Dr Goran Dejanović