(NE)ZABORAVLJENI: NIKOLA BUDIŠIĆ, NEKADAŠNJI ZAPAŽENI FUDBALER PARTIZANA, PANATINAIKOSA, NAK BREDE I BERINGENA Sremački streptomicin za centarfore
Nekada davno, početkom sedamdesetih godina prošlog veka, Nikola Budišić, tada mladi fudbaler Partizana, tražio je vlastito mesto pod suncem u crno-belom dresu.
Bio je snažan, veoma skočan i, što je najbitnije, odlično je „čitao“ igru rivala, pa je mnoge duele, kako je to tada primetio i znameniti spotski novinar Mile Kos, dobijao i rešavao i bez kontakta s protivničkim igračima. Ipak, uz sve prednosti koje je u fudbalu imao, Nikoli sportska sreća nije bila naklonjena, pa je tokom karijere imao nekoliko ozbiljnih povreda i bolesti, koje su ga onemogućile da u potpunosti iskaže sav potencijal koji je u sebi nosio.
-Igrom slučaja, rodio sam se u Mačvanskoj Mitrovici, u kojoj je moj otac Ignjat bio zaposlen u brodogradilištu – prisetio se Budišić. – Dogodilo se to 12. oktbora 1947. godine, a već naredne godine tata je dobio poziv da ide u Beograd i odlučio je da tamo povede našu kompletnu porodicu. Danas je živa samo sestra Gordana, koja živi u Laćarku, a tada smo svi otišli u prestonicu, u kojoj smo dobili stan na Dorćolu i ja sam postao Beograđanin. U tom gradu sam bio i igrao fudbal sve do 1974. godine, kada sam prešao u atinski Panatinaikos.
Vratio se naš sagovornik na dečačke dane, ali i na početke na fudbalskom terenu.
- Išao sam u Osnovnu školu „Janko Veselinović“, a fudbal sam obožavao od najranijeg doba. Ako mi je dopušteno da kažem, igrao sam ga dobro, ono dečije - po ulicama, a prvi klub u kojem sam počeo da treniram bio je Radnički, čiji se teren u to vreme nalazio pored Dunava. U toj sredini bio sam lepo primljen i proveo sam u njoj godinu dana, uspevši da postanem reprezentativac Srbije za mlađe omladince. Sećam se da smo nastupali na prvenstvu države u Nikšiću i tu me je zadesio prvi veći maler u karijeri.
Budišić je nastavio priču:
-Po završetku jedne utakmice, počela je da pada strašna kiša, a mi smo morali da napustimo svlačionice, jer su u njih trebale da uđu druge reprezentacije. Bila je to mala prostorija i zaista u njoj nije bilo mesta za dva tima, a pred izlazak sam primetio da nema moje trenerke. Šta ću, izašao sam, čučnuo i sklupčao se po onom pljusku, jer hotel „Onogošt“ u kojem smo bili smešteni, bio je dosta daleko od stadiona Sutjeske na kojem se prvenstvo igralo. Primetio me je tada moj trener Miomir Nenković, rođeni brat poznatijeg Dušana, koji me je pitao šta to radim. Odgovorio sam mu da nemam čime da se zaštitim, posle čega mi je on dao svoj mantil. I ništa... Stigao sam u hotel i tokom te noći desila se nesreća s rudarima u Nikšiću, a ja sam buncao i sanjao sve to i bilo mi je teško. Usput, dobio sam temperaturu, ali sam sutradan igrao poslednju utakmicu protiv Makedonije. Vratio sam se kući u Beograd, nastavio s treninzima, ali sam primetio da nemam apetit i da nešto sa mnom nije u redu.
U to vreme, lekarski pregledi obavljali su se u autobusima, koji su krstarili gradom, a jedan od njih zašao je i u Nikolinu ulicu.
- Odradio sam pregled i lekari su mi otkrili početak tuberkuloze. Otac i ja pozvani smo na Bežanijsku kosu, gde su lekari rekli da, ako ne želim da se sve završi tragično, prestanem da igram fudbal i da dođem i lečim se u bolnici. Bio sam veoma disciplinovan tokom čitave karijere, kao što sam to i danas i otišao sam i ležao tamo naredna tri meseca. Imao sam samo 16 godina, a primio sam oko 350 injekcija streptomicina i izlečio se, ali mi je stradao sluh, pa ni dan-danas ne čujem dobro. Uglavnom, lekari su mi savetovali da ne počnem odmah da treniram, pa sam igrao fudbal samo u Srednjoj ekonomskoj školi kod Kalenića pijace, čiji sam đak bio. Bio sam prvi igrač među mojim drugovima na turnirima koji su organizovani, pa je Caja Jagodić, tada naš poznati igrač, želeo da me pošalje u Australiju, da tamo nastavim karijeru.
Dva braka i dvojica sinova
Nikola se prvi put oženio 1972. godine u Beogradu i iz tog braka ima dvojicu sinova – Vladimira, rođenog 1972. i Nenada, koji je na svet došao 1975. godine. „Nenad se nije ženio, a od Vladimira imam dve punoletne unuke. To su Darija i Anđela. Posle razvoda od prve supruge, ponovo sam se oženio Verom, divnom ženom, s kojom sam živeo u Laćarku do pre tri meseca, odnosno do preseljenja u Sremsku Mitrovicu, u kojoj danas živim. Roditelji su mi poreklom iz Kuzmina i Laćarka, pa sam kuću napravio na majčinom imanju u Laćarku. Imao sam školu fudbala ’Ajaks’ u Mitrovici i sve je bilo lepo do 2007. godine, kada sam imao prvi moždani udar, za vreme jedne utakmice. Ženina ćerka Anita, koja radi u bolnici, pozvala je hitnu pomoć i sve je, srećom, prošlo kako treba. Prestao sam tada da se bavim fudbalom, imao sam obaveza oko kuće, gajio sam voće i tome sam se posvetio”.
Iako je sve to zvučalo prilično primamljivo, Budišić je ponudu - odbio.
-Sve je, praktično, bilo završeno za moje preseljenje, ali nisam želeo da napustim roditelje, braću, sestre i mnogobrojnu familiju, kao ni Partizan, čiji sam igrač u međuvremenu postao. Dogodilo se to 1965. godine, kada sam želeo samo da gledam svoje drugove, ali me je tada primetio Miomir Nenković, uhvatio za rukav i odveo u upravnu zgradu, gde sam, naslepo, potpisao prvi ugovor. Igrao sam isprva za mladu ekipu, a narednih devet godina proveo sam u tom klubu. Za prvi tim debitovao sam 1968. godine, kada su za njega igrali golman Ćurković, pa Radaković, Damjanović, Ljuan Prekazi, stariji brat Dževadov, Rašović, Ljuba Mihajlović, došao je i Bečejac, Blagoje Paunović... Tada je Mihajlović otišao u Francusku, pa se pojavilo mesto za mene. Debitovao sam protiv Željezničara na stadionu JNA, a prvi igrač kojeg sam čuvao bio je Ivica Osim. Posle se on žalio da sam ga tukao, nije bilo tako, ali je činjenica bila da nije ni pipnuo loptu. Igrao sam na poziciji levog halfa, a Osim se ponadao da će da se naigra zbog odlaska Ljube Mihajlovića. Tako je, eto, počela moja karijera.
Odigrao je Nikola Budišić puno velikih utakmica u domaćem prvenstvu, jer su sve sami derbi susreti bili oni koje je odigrao protiv Crvene zvezde, Hajduka, Dinama, ali i Željezničara, Vardara, Slobode, Sarajeva...
- Afirmisao sam se, dakle, kao štoper i mogu da kažem da sam, u svoje vreme, čuvao sve najbolje centarforove u Jugoslaviji. I mogu s ponosom da istaknem da niko od njih nije postizao golove protiv Partizana, a bilo je tu zaista sjajnih igrača, poput Bukala, Spreče, Nadoveze, Musemića... Jednostavno, dobro sam razumeo fudbal, brzo sam shvatio i usvojio njegove zakonitosti, dobro sam se postavljao, odnosno imao sam pozicionu igru, a uz to sam bio snažan, solidno brz, raspolagao sam i visinom i masom, odličnim odrazom i startom, tako da sam bio koristan za ekipu i u vazduhu i na zemlji. Nisam bio grub, o čemu svedoči podatak da sam dobio samo dva žuta kartona u debitantskoj sezoni... Jednostavno, nikoga se nisam bojao i u takvom maniru sam i igrao fudbal.
Na pitanje koji večiti derbi s Crveno zvezdom posebno pamti, Nikola je iskreno odgovorio:
- Pamtim, doduše po lošem, onaj koji smo izgubili čak sa 1:6. Lično, u džep sam stavio Lazarevića, ali nam je Ostojić dao tri pogotka. Ukupno gledajući, protiv Zvezde sam odigrao osam utakmica, u kojima je ona imala bolji skor, iako smo uspevali da je pobedimo i na njenom terenu, na Marakani, kao i na stadionu JNA. Utakmice sa večitim rivalom pamtim i po broju gledalaca, jer se na Zvezdinom stadionu okupilo jednom prilikom čak 80.000 navijača i to ne da je bio specifičan ambijent, već je donosio poseban naboj. Imao sam pred te susrete pozitivnu tremu, ali samo dok ne izađemo na teren, a onda je sve to nestajalo i postojala je jedino utakmica.
Budišić ne krije da je imao ponude da promeni sredinu u tadašnjoj Jugoslaviji, ali tek u periodu kada je prisilno morao da se vrati iz Panatinaikosa, dakle 1974. godine.
- O, bilo je ponuda, kako da nije? Zvao me je Dinamo, Bor je tada bio prvoligaš i njegov trener je „poludeo“ od želje da me taj klub angažuje. Nuđeni su mi milioni, tolike pare na gomili nikada pre toga nisam video, ali moja ideja i namera bila je da ponovo odem u inostranstvo. Ako sam imao peh u Panatinaikosu, bio sam ubeđen da ga u nekoj drugoj ekipi neću imati. I zaista, uz pomoć poznatog menadžera Branka Perovanovića, ubrzo sam pronašao angažman u NAK-u iz Brede, klubu koji se borio za opstanak u holandskoj prvoj ligi. Istina, pre toga odveo me je u nemački Dortmund, gde sam, da se igrači ne bi ljutili što uprava dovodi nove igrače, bio sklonjen i trenirao sam s nekim amaterima. S njima sam se poigravao, ali se, na kraju, sve izjalovilo i s Perovanovićem sam završio u Bredi. Ispostaviće se, to mi je bio životni potez, jer sam u NAK-u igrao najbolji fudbal u životu, finansijski sam dobro prošao i nastupao sam u zemlji koja je tada bila druga na svetu. Tamo sam potpisao dva ugovora i u tom klubu proveo četiri i po godine i igrao u ekipi sa golmanom De Jongom, Martinom Frajzerom, koji je kasnije prešao u Fejnord i još nekolicinom veoma dobrih fudbalera. Od igrača s naših prostora, u ekipi je sa mnom bio Fikret Mujkić iz Željezničara, strašan igrač, koji je pre mene došao tamo. Kada smo se spojili, napravili smo odličan tandem i uspeli smo da, zajedno sa saigračima, izborimo opstanak, iako je ekipa imala pet bodova manje od mesta koje je garantovalo ostanak u eliti. Bili smo jedini stranci u timu, uvaženi i cenjeni i to nam je imponovalo. Čak me je, kasnije, gledao menadžer Ajaksa Hans Kraj, bivši igrač slavnog kluba, koji je želeo da me vidi u svom jatu, ali sam dobio lepe pare od NAK-a i nisam želeo da menjam sredinu. Bio je razočaran zbog moje odluke, ali želeo sam da budem korektan prema klubu iz Brede, barem onoliko koliko je on to bio prema meni.
Bez titula i utakmica u A selekciji
Nikola je bio zaista sjajan igrač, tvrde to njegovi savremenici, ali nikada u karijeri nije osvojio ni jednu titulu, niti je zabeležio nastup za reprezentaciju Jugoslavije. „Partizan u moje vreme nije uspevao da stigne do trona, a jedino što pamtim je titula jesenjeg šampiona 1971. godine, koju smo obezbedili savladavši Vojvodinu . Možda bih slast titule osetio da sam ostao u Panatinaikosu, a u NAK-a sam se uglavnom borio za opstanak. Što se državnog tima tiče, moram da budem iskren, neprikosnoven tandem činili su Holcer i moj kum Blagoje Paunović i tu nisam imao šta da tražim. Igrao sam za omladinsku i mladu selekciju Jugoslavije, ali u A timu nisam bio te sreće. Da sam bio u nekoj drugoj zemlji, sigurno bih imao i reprezetativnih nastupa u biografiji, a ovako... Imao sam ponudu Holanđana da uzmem njihovo državljanstvo i zaigram za državni tim, nisam to prihvatio. A igrao bih sa momcima koji su 1978. postali vicešampioni sveta, poput Rensebrinka, Krojfa, Repa, Neskensa, Krola, Van Hanegema... Nema veze, srećan sam što sam uopšte napravio fudbalsku karijeru posle onakve bolesti i povrede”.
Ostavio je Nikola Budišić dubok trag u NAK-u, a do rastanka s tim klubom došlo je 1979. godine, kada je prešao u redove belgijskog prvoligaša Beringena.
- Posle dobrih igara u prvoj sezoni, u drugoj sam imao problema s butnim mišićem. Uopšteno gledano, bavio sam se profesionalnim sportom i, shodno tome, tokom karijere „zaradio“ sam dosta ožiljaka. Bio sam, kako sam već napomenuo, veoma disciplinovan, a tek sada, pod stare dane, počeo sam da „otkrivam“ neke skrivene bolesti. Međutim, doktorka koja vodi računa o mom zdravlju, sada mi je korigovala ishranu, izacila iz nje so, masnoće, alkohol, ljute stvari i danas tako živim. Da nije tako bilo, imao bih velikih problema s bubrezima i prostatom, a sada su mi rezutati mnogo bolji i guram dalje u životu.
Bilo kako bilo, Nikola Budišić karijeru je okončao u Belgiji, 1981, s navršene 34 godine života.
- Mogao sam još da igram, ali, i ovako, zadovoljan sam onim što sam učinio. Taj period života pamtim kao sjajno vreme. Kada bih, opet, s današnjim iskustvom, imao priliku nešto da ipak menjam iz mladjih dana, sigurno bih to uradio. Tada, međutim, nisam o tome razmišljao, bio sam mlad i mislio sam da je čitav svet moj. Bio sam popularan, imao sam novac, mogao sam da pojedem i popijem... Drugačije bih se odnosio prema nekim stvarima u životu, iako sam u inostranstvu napravio čak veće uspehe nego kod kuće. Ipak, dobro je to što sam tokom karijere bio disciplinovan i istrajan u odlukama koje sam donosio. I, na kraju, želim da istaknem to da sam se redovno posećivao sa Ivanom Golcem i Miodragom Živaljevićem, nekadašnjim saigračima iz Partizana, kluba u kojem, po završetku aktivnog bavljenja fudbalom, nisam nikada više imao nikakvih zaduženja – završio je besedu Nikola Budišić, Sremac koji je, kako je Mile Kos to napisao, bio penicilin (ili streptomicin) za protivničke napadače.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.