PSIHOLOG JOVANA TRIFKOVIĆ O DOSTOJANSTVU I ŽIVOTU U DOMU U FUTOGU Muzika, podrška i zajednica pobeđuju usamljenost i demenciju
U Gerontološkom centru Novi Sad – Domu u Futogu tim stručnjaka svakodnevno radi na tome da dolazak u dom za stare – što predstavlja jednu od najvećih prekretnica u životu čoveka – učini što bezbolnijim.
Ova ustanova transformiše kolektivni smeštaj u sigurno utočište, sa primarnim ciljem da korisnicima koji se bore sa demencijom obezbedi dostojanstven, bezbedan i ispunjen život.
O tome kako izgleda svakodnevica na odeljenju gde su smešteni dementni korisnici, sa kojim se izazovima suočavaju porodice i na koji način specifične terapije pomažu obolelima, razgovarali smo sa Jovanom Trifković, psihologom u ovoj ustanovi.
Demencija, kako je pojasnila, nije samo zaboravnost, već ozbiljan sindrom koji dovodi do propadanja kognitivnih (saznajnih) funkcija.
– To propadanje utiče na pamćenje, govor, emocije, ponašanje i sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Nažalost, to nije normalan proces starenja, već opšte propadanje u različitim segmentima života – objašnjava Jovana Trifković.
Prve promene najčešće primete porodica i prijatelji. Osobe polako postaju dezorijentisane u vremenu i prostoru, teško održavaju ličnu higijenu, zaboravljaju da kuvaju ili da uzmu lekove. Zbog toga u Domu postoji posebno Odeljenje za demenciju. Ono je zatvorenog tipa, isključivo radi bezbednosti korisnika koji su fizički pokretni, ali imaju teška kognitivna oštećenja zbog kojih bi mogli da zalutaju ili se povrede. Osoblje ovde vodi kompletnu brigu o njihovoj higijeni, terapiji i sigurnosti.
Iako je demencija progresivna bolest koja se ne može zaustaviti, kvalitet života obolelih može se značajno poboljšati prilagođenim aktivnostima. Korisnici sa ovog odeljenja uključeni su u sve programe koje njihovo psihičko stanje dozvoljava.
Kao najbolje sredstvo u radu pokazali su se muzički programi. Psiholozi i radni terapeuti redovno organizuju muzičke radionice, kako na samom odeljenju, tako i u dvorištu doma kada je lepo vreme.
– Mi nismo sertifikovani muzički terapeuti, ali kroz ove radionice sprovodimo terapiju sećanjem. Puštamo im muziku iz mladosti. Zanimljivo je da dementne osobe često ne znaju šta su doručkovale pre sat vremena, ali se živo sećaju detalja iz mladosti. Nauka kaže da su zone mozga zadužene za zvuk poslednje pogođene demencijom. Često vidimo korisnike koji ne mogu da se sete teksta, ali prepoznaju melodiju i pevuše – ističe Trifković.
Kroz ove pesme, korisnici (od kojih neki nisu rodom iz ovih krajeva, već iz Bosne ili Crne Gore) počinju da pričaju o svom detinjstvu i odrastanju. Pored muzike, primenjuju se i likovne sekcije. Cilj ovih aktivnosti nije da se izleči bolest, već da se vežba fina motorika, a pre svega – da se korisnici opuste, osete sigurno i postignu lepo raspoloženje.
– Za rad na ovom odeljenju zaduženo je stalno, posebno senzibilisano osoblje koje zna kako da blago i nežno pristupi svakom korisniku. Takođe, fizioterapeuti svakodnevno rade sa njima vežbe za očuvanje pokretljivosti i izvode ih u šetnju. Na odeljenjima gde su korisnici sa blažim oblicima demencije, trenutno stanje se održava kroz društvene igre i rešavanje ukrštenih reči – kaže naša sagovornica.
Glavna uloga psihologa, prema njenim rečima, u domu je olakšavanje tranzicije – prelaska iz sopstvene kuće u kolektivni smeštaj.
– Stariji ljudi vremenom gube kapacitet za adaptaciju i dolazak u novu sredinu za njih je ogroman stres. Psiholog je tu na „prvoj liniji fronta“ da prepozna njihove snage i slabosti, pomogne im u rešavanju konflikata i podrži ih da nastave svoje dobre navike – kaže Trifković. Cilj je da dom ne dožive kao krajnju stanicu, već kao novu priliku u životu. Međutim, podrška je podjednako potrebna i porodicama.
Kako pomoći oboleloj osobi od demencije
Uznapredovala demencija sa sobom nosi ponašanja koja porodicu i neiskusne negovatelje mogu zateći i iscrpiti. Jedan od najčešćih izazova jeste kada oboleli neprestano ponavljaju ista pitanja ili priče, jer usled bolesti zaboravljaju da su to već izgovorili.
Jovana Trifković, psiholog Gerontološkog centra u Futogu, objašnjava kako pravilno reagovati u ovim situacijama i zašto je razumevanje ključ svega.
– Ljudi koji nisu informisani često iz neznanja reaguju vikom, besom ili frustracijom. To je prirodna ljudska reakcija jer tražite logično objašnjenje, a preko puta sebe imate osobu koja se ponaša nelogično. Zbog takvih reakcija ne treba da osećate grižu savesti – niste loši ljudi, samo niste znali. Vika i bes ne pomažu, jer to ponašanje nije bezobrazluk, već direktna posledica teške bolesti. Pokušaj da dementnoj osobi dokažete da nije u pravu ili da je nešto zaboravila neće uroditi plodom, jer te informacije više ne mogu da dopru do njenog mozga. Kontriranjem ćete je samo dodatno uznemiriti i uplašiti. Najbolji pristup u praksi jeste da umirite situaciju tako što ćete potvrditi ono što osoba govori. Čak i kada su u pitanju potpune neistine ili konstrukcije koje nemaju veze sa realnošću, dajte joj odgovor koji ona u tom trenutku želi i traži da čuje. Dajte joj odgovor koji će joj doneti spokoj, jer je od svega najbitnije – da ona bude u miru – zaključuje Trifković.
– U poslednje vreme često imamo situacije da korisnici dođu svojom voljom, ali da se srodnici teško mire sa tim. Porodice se suočavaju sa strašnim osećajem krivice i grižom savesti, misleći da nisu pružile dovoljno. Tada mi stupamo na scenu i pružamo im psihološku podršku, jer je dobra komunikacija između nas, korisnika i rodbine osnov svega – kaže psiholozica.
Najveći neprijatelj starih ljudi u savremenom svetu je usamljenost, koja često dovodi do povlačenja u sebe i depresije. Dom u Futogu, kako kaže naša sagovornica, nudi široku lepezu aktivnosti koje vraćaju smisao svakodnevici.
– Iskustva pokazuju da ljudi koji su pre dolaska u dom živeli potpuno usamljeni i izolovani, ovde pronalaze nove prijatelje i ponovo se socijalizuju. Spoj redovne ishrane, medicinske terapije, stalne podrške stručnog osoblja i stimulativnog druženja bukvalno produžava život. Najbolji dokaz za to su korisnici koji u ovom domu srećno borave već duže od 20 godina – pojašnjava Jovana.