RUČNO RAĐENI OPANCI I SRCE PUNO TRADICIJE Novosadska porodica neguje stari zanat i identitet OPANČARSKA PRIČA KOJA PUTUJE SVETOM
Ako neko želi da ima opanke, bilo da ga podsećaju na nekadašnju svakodnevnu obuću, da bude suvenir ili deo tradicionalne opreme za folklor, moraće dobro da se potrudi jer je onih koji ih i danas izrađuju sve manje. Ipak, u Novom Sadu to može - jer se u opančarskoj radionioci, odnosno Opančarsko-papudžijskoj radnji „Marina i Mića” Milana Ilina svake godine izradi između 700 i 1.000 pari opanaka.
- U našoj zemlji nema dovoljno opančara, a sve je manje i onih od kojih se taj zanat može naučiti - kaže Ilin. - Praktično sam se sam obrazovao, a uz ono što je dostupno na društvenim mrežama, najviše sam naučio od majstora ovog zanata - opančara Slobodana Miloševića Belog iz Velike Plane i tek posle toga se upustio u posao.
On ukazuje da se ceo postupak izrade opanaka odvija na isti način i korišćenjem istog alata kao i pre mnogo godina - drveni kalup, čekić, nož, makaze, šilo, kašika...
- Sve se radi ručno, postupak je spor i potrebni su i strpljenje i ljubav. Za jedan par opanaka potrebno je oko četiri do pet sati aktivnog rada, a koji traje nekoliko dana. Sam početak izrade znači da se mora krojiti koža za izradu đona, koji se potom potapa u vodu da omekša i posle toga ušiva kožnom trakom. Nakon toga se stavlja na kalup, gde mora da stoji pa se posao nastavlja narednog dana - kaže Ilin.
On ukazuje da posla ima, baš kao i kupaca, od pojedinačnih kupovina, do mnogobrojnih kuluturno-umetničkih društava u zemlji i van nje, a da novo vreme ima i nove načine poslovanja, što znači da se plasman, u najvećoj meri, odvija preko interneta.
- Najtraženiji je šumadijski opanak i to u svim varijantama, kao i vlaški pertlaši, a osim u Srbiji opanci koje proizvodim u radionici u Novom Sadu našli su put i na tržišta Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Australije, Švedske, Nemačke, Austrije...- kazuje Ilin.
Udruženje „Folklorika”
Milanovim naporima da se sačuva tradicija pridružila se i supruga Marina Ilin, koja je osnovala udruženje za negovanje srpske kulture, tradicije i folklora „Folklorika”, koje okuplja više od 150 članova - od tri do 73 godine. Radu ovog udruženja podršku daju i Grad Novi Sad, ali i nadležne republičke i pokrajinske institucije, a „Folklorika” sa srpskom kulturom i tradicijom uspešno predstavlja Srbiju na mnogim folklornim festivalima u Evropi.
Vredno je napomenuti da je ovo Udruženje pre četiri godine rekonstruisalo obredni običaj Bačkih kraljica, koje se izvodi svake godine na Duhove i obredna povorka prolazi centrom Novog Sada, što izaziva veliku pažnju Novosađana, ali i mnogobrojnih turista.
Saradnja između Opančarsko-papudžijske radnje „Marina i Mića” i Udruženja „Folklorika” se ogleda u zajedničkom projektu „Opanke obuvam, tradiciju čuvam”, gde se deci i mladima predstavlja opančarski zanat i naša tradicija.
Naš sagovornik naglašava da je za očuvanje naše kulture i tradicije neophodno da država bude uz one koji to rade i pruži im veću podršku.
- To su, kad sam ja u pitanju, nadležni prepoznali pa sam dobio podršku i Ministarstva privrede, Pokrajinskog sekretarijata za privredu kao i Gradske uprave za privredu. Uz to, sarađujem i s Nacionalnom službom za zapošljavanje, a preko Doma zanatlija u Novom Sadu, čiji sam i član, obučavam zainteresovane da se bave ovim poslom ili da ručno izrađuju razne predmete od kože - ističe Ilin.
Projekat „Stari zanati - nova šansa” realizuje Dnevnik Vojvodina press, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.