ZANAT OD ZLATA: Draganina priča o ljubavi, hrabrosti i hlebu
Verovatno bi se većina majstora pekarskog zanata složila sa ocenom da je gorča strana ovog posla prerano buđenje i odlazak na posao, a slađa svakako činjenica da pekar nekome svakodnevno pruža svežu namirnicu, jedinstvenog mirisa i ukusa zvanu - hleb.
Naša sagovornica, Dragana Jelača Galić dve i po decenije je u pekarskom poslu, a sve je počelo kada je nakon porodiljskog odsustva sa 22 godine prihvatila kumov predlog da se zaposli u pekari „Krosti“.
- Tada, sa završenom srednjom ekonomskom školom i diplomom trgovinskog tehničara, nisam imala baš nikakvog iskustva sa pekarama, ali kao neko ko je po prirodi borac, prihvatila sam izazov – počinje svoju priču o ulasku u pekarski posao Dragana. – Krenula sam kao prodavačica, da bih vremenom nastavila rad u kancelariji na administrativnim poslovima i na kraju zadobila poverenje da praktično vodim celokupan posao. Ubrzo sam shvatila da me pekarski zanat baš privlači, pa sam polako, iz dana u dan, počela da otkrivam njegove tajne i savladavam veštine i tako stičem neophodno iskustvo koje mi danas mnogo znači.
Pereca i jogurt
Zanimljivo je da, uprkos tome što vodi pekaru, Dragana u ishrani retko koristi testeninu i peciva.
- Kada se zaželim, onda najviše volim da pojedem reš perecu i popijem jogurt - kaže Dragana.
Nema sumnje da bi mnogi u njenoj situaciji pre ili kasnije odustali, ali je Dragana očigledno imala odličan predosećaj i procenu za ovu vrstu zanata.
- Pekara za koju sam tada radila imala je četiri-pet objekata u gradu i svaki od njih sam svakodnevno obilazila što mi je pomoglo da vremenom savladam sve segmente organizacije koje zahteva rad u ovoj delatnosti. Zato sam se pre sedam godina i odlučila da pokrenem sopstveni posao. Zapravo, u saradnji s ortakom Jevtom Maksimovićem, otvorili smo zajedničku pekaru „Anica“ (ime dato po njegovoj ćerki) koja se nalazi u Ulici Danila Kiša 7. Na toj adresi pre nas se nalazila pekara „Braća“, čiji su vlasnici posao preselili u Futog.
Zajednički posao ne donese uvek očekivane rezultate, ali Dragana kaže da je u tom trenutku takav izbor bio idealan.
- Jevto je znao sve u vezi s proizvodnjom, a ja sam brinula o ostalim segmentima i ta kombinacija pokazala se kao veoma uspešna za početak – veli Dragana. – Zaokružili smo pekarsku priču, ali smo se u startu suočili s poteškoćama. U isto vreme zavladala je pandemija korona virusa. Kao vlasnici nove pekare, nismo imali pravo na grešku. Trebalo je steći poverenje mušterija u delu grada gde sve vrvi od pekara, burgedžinica, objekata brze hrane i domaće kuhinje. No, verovala sam da se u oštroj konkurenciji možemo izboriti, ali samo ako se oslonimo na kvalitet, što su naše mušterije vremenom prepoznale.
Dragana kaže da je toliko zavolela pekarski zanat, da joj je posao bukvalno prerastao u ljubav.
- Nekima će možda zazvučati čudno, ali sam kompletnu pekarsku proizvodnju savladala za dva meseca – ističe naša sagovornica. – Istina, u proizvodnju bureka nisam se upuštala, ali kada je o vrstama hleba, pecivima i kolačima reč, apsolutno stojim iza izrečenog. Kada smo prvi put došli u situaciju da potražimo zamenu dok je pekarski majstor odlazio na godišnji odmors, bez ustručavanja sam se ponudila da to budem upravo ja. Moja ortak se začudio, ali sam bila uverena da mogu u velikoj meri da ga uspešno zamenim, što se pokazalo kao tačno, jer sam savladala kompletnu proizvodnju, od kifle do hleba. Inače, pravog majstora je teško naći, uprkos tome što je pekarski posao dobro plaćen.
Šarolik je krug mušterija koji kupuju u „Anici“, a Dragana kaže da su im najčešći gosti đaci i studenti iz obližnjih škola i privatnog fakulteta, ali i zaposlenici okolnih firmi, kao i stanovnici koji žive uz ovaj deo obližnjeg Bulevara oslobođenja.
- Brzo smo postali prepoznatljivi po domaćinskim proizvodima bez aditiva i veštačkih boja i aroma, a to naše mušterije cene i ostaju nam verne – ističe Dragana. – U velikoj meri koristimo heljdu i raž, a imam utisak da se u „Anicu“ kupci najrađe vraćaju zbog domaće gibanice, bureka sa piletinom i garniranih sendviča, koje stariji Novosađani redovno porede sa čuvenim sendvičima iz nekadašnjeg restorana „Zagreb“. Što se slatkog programa tiče, tu bih svakako izdvojila lenje pite sa višnjama, bundevare, urmašice i štrudle s makom. Takođe pravimo i torte po narudžbini, za čega posedujemo neophodan sertifikat.
Hrono slavski kolač
I u pekaru „Anica“ dolaze mušterije koji imaju posebne prohteve.
-Jedan čovek svake godine naručuje hrono slavski kolač – kaže Dragana. – Na nama je da mu želju maksimalno ispunimo, a prema svemu sudeći, u tome i uspevamo.
U pekari „Anica“ pored Dragane i Jevta, zaspolene su još dve prodavačice i spremačica. Sve proizvode mese i prave na licu mesta i pakuju u frižidere, pa prema potražnji peku određenu količinu, jer kako Dragana, napominje, pravila nema. Međutim, važno je da je uvek sve sveže i vruće, što mušterije vrednuju, kao i radno vreme, jer su im hlebovi, peciva i kolači u ponudi svakodnevno od šest sati izjutra do devet časova uveče.
- U jedno sam sigurna, a to je da svaka pekara prevashodno u ponudi mora da ima kvalitetan hleb – tvrdi Dragana. – Pored naših hlebova od raži i heljde, izdvojila bih beli bakin hleb koji je specifičan po tome što se dugo peče, dok nam mušterije naročito hvale ćebatu, u kojoj je naglašena nota maslinovog ulja i mediteranskih začina.
Dragana kaže da bi svakako bilo lakše kada bi imali sopstveni lokal, jer novac koji izdvajaju za zakup, struju, zarade i doprinose zaposlenih, zahteva ogroman trošak, ali odustajanja nema!
Projekat „Stari zanati - nova šansa” realizuje Dnevnik Vojvodina press, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.