Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

SA NJIVE DO EVROPE – NJIVA MU EGZISTENCIJA, FUDBAL LJUBAV, A MEDALJA DOKAZ DA SE MOŽE Životna formula VLADIMIRA DAMJANOVIĆA: Ne čekaj cenu, već uloži srce

13.07.2025. 13:18 13:50
Piše:
Izvor:
Dnevnik
голман
Foto: Privatna arhiva

Gornja Rogatica je selo nadomak Bačke Topole. U njemu je 298 žitelja, prema popisu iz 2022, mahom naslednika solunskih dobrovoljaca koji su naselje osnovali posle Velikog rata i nazvali ga po kraju iz koga su stigli u panonsko podneblje pre sto i više godina.

Mladi selo napuštaju u potrazi za lagodnijim životom. Osnovna delatnost onih koji su na imanjima ostali  jeste poljoprivreda. Među najmlađima koji su rešili da ostanu u selu je i Vladimir Damjanović (26).      

– Nigde ja sa svoga ne idem – odlučno veli ovaj mladi čovek, čiji roditelji, Branislava i Dejan, osim njega imaju i četiri godine mlađu ćerku Željanu, studentkinju na FTN u Novom Sadu. 

голман
Foto: Ustupljena fotografija

– Roditelji me podržavaju, a moja Željana naročito. Ona brata podržava u svemu čega se dohvatim i svaki put me čika da se ženim. Podržava i brat nju, kad god joj novaca zafali zna kome će da se obrati. Nemamo puno, nama dosta. Prokletome malo beše.  

Najlakše je sesti i plakati zbog cena, loše godine sunca i meseca...

Ječam je skinuo, čeka da pšenica sazri... Kukuruz i repicu ove godine nije sejao, kao da je predosetio da vremenske prilike takvu setvu neće podržati. Mnogi paori u ataru čekaju povoljniju cenu otkupa. Damjanović je ječam prodao po ponuđenoj ceni od 18,30 dinara.

– Da čekam...! Šta da čekam? Moji odoše u San Marino, a ja da čekam „dva dinara druže“, više, ili manje, ko zna... Ne pada mi na pamet. Zajedno smo od početka. Bez njih ne mogu, oni bez mene još teže. Moji u selu tek su sada shvatili gde sam bio i s kim, šta sam radio i kako sam, zajedno sa kolektivom završio. I sada zbog dva dinara više po kilu da čekam... Taman posla – kaže on.

голман
Foto: Privatna arhiva

Da, Vladimir Damjanović je golman amaterske reprezentacije FS Vojvodine. Sa kolektivom je prošao dva kruga kvalifikacija, jedan sa nacionalnim i drugi sa evropskim predznakom i plasirao se na finalni turnir UEFA Kupa regiona u San Marino, među osam najkvalitetnijih regionalnih amaterskih selekcija na kontinentu. Kući se vraća sa evropskom bronzom.

– Fudbal je moja velika ljubav koja mi snagu daje, a rad na njivi mi pruža sigurnost i egzistenciju. Kad sam u osnovnu školu pošao, krenuo sam na trening u Bačku iz Pačira, to ti je nekih 18 km od Rogatice, pola sata lagano biciklom. Svaki dan, s njive u školu, pa na trening. Videli me ovi iz TSC-a i ja hajd’ u Topolu. Trener Petar Kurčubić me je još u omladinskom uzrastu poveo na pripreme, leti na Zlatibor, zimi u Antaliju... Ma divota jedna. Stignem ja do seniorskog tima i desi mi se to što mi se desilo... 

Uz Bačića povreda zarastala brže

Poziv u reprezentaciju pouzdan je znak golmanskog kvaliteta Vladimira Damjanovića. Povreda ga je omela da načini i korak ka višem stepenu takmičenja.  

– Kada je u Čonoplju iz Apatina stigao trener Slobodan Bačić, on je verovao u moj povratak na gol, posle povrede kada sam bez palca ostao – priča Vladimir. –  Mnogi su golmani tada poželeli da zauzmu moje mesto između stativa, a trener je govorio da njemu ne treba bolji golman od Damjanovića. Imao je apsolutno poverenje u mene. Mnogo sam mu zahvalan zbog toga. Imam utisak da je i povreda brže zarastala zbog njegovog stava. Sve bih za njega dao. Pokušavam sve vreme da mu uzvratim na terenu na najbolji način. Karijeru neću da jurim po svaku cenu. Zadovoljan sam time što imam kod kuće i zbog svega što mi Čonoplja u životu pruža. Srpska liga je srpska liga, nije to bilo šta. I kad mi trener posle utakmice kaže da vredim više od ranga u kome sam, to je nagrada vrednija od premije.
 

Pokazuje desnu ruku. Nema palca. Kombajn mu je surovo žurbu naplatio. Odsustvovao je sa terena izvesno vreme. Stagnirao. TSC se plasirao u Superligu, hvatajući zalet za Evropu...

– Umesto u Evropu, ja nazad na njivu u Rogaticu – nastavlja Vladimir. – Život ide dalje, ko zna zašto je to dobro... Kada bih morao da počinjem ispočetka, opet bih sve isto radio. I palac bih ponovo založio, ako je to morala da bude cena mojoj sreći što živim ovako kako ja hoću. Legnem u krevet kad hoću, ustajem kad procenim da mogu stići sve da postignem, svoj sam gazda i to je to... Niko mi iznad glave ne klepeće. Svaki trenutak proveden na njivi, za ovcama, u kafani, na terenu, svaki je ispunjen srećom što postojim i što se baš meni sve to dešava kako se dešava. Volim društvo i kafanu, devojke obožavam... Imam koliko mi treba. Imanje sam proširio. Bračni par, naše divne komšije, prerano su preminuli. Ožalili smo ih kao da su nam rod najrođeniji. Kupio sam tu kuću od njihovih potomaka koji nemaju nameru da se u selo vraćaju.  

голман
Foto: Ustupljena fotografija

U međuvremenu, FK Bajša, jedan od najstarijih klubova u panonskom podneblju, ostane bez golmana. Neko se setio Vlade iz Rogatice...

– Branio sam Bajšin gol šest sezona. Jedared, kad smo gostovali u Čonoplji, branio sam neodbranjivo. I zadržaše mene u Čonoplji. Ljudi emotivci kakav sam i sam, žive za fudbal. Brzo smo se našli, ni dva piva u kafani nismo dovršili. Kako tad, tako i danas, selektor reprezentacije Vojvodine Vlada Šponja me je sa gola Sloge selektirao, sa mnom i trojicu klupskih drugova poveo – objašnjava ovaj mladić.  

Pokazuje desnu ruku. Nema palca. Kombajn mu je surovo žurbu naplatio

Kvartet čonopljanskih igrača u San Marinu (Damjanović, Milošević, Vukas i Vemić) delovao je kao da dišu jednim plućima. U početku behu rezervisani. Iz dana u dan, poglede preko fudbalskog nišana, nasleđenog iz prvenstvenih okršaja, zamenila je želja, pretočena u nameru, da pod okriljem UEFA, budu jedno biće. Bez materijalne podloge i interesa svojstvenih profesionalcima, amateri iz klubova širom Vojvodine ravne, u konkurenciji 35 evropskih regiona, kroz dvokružne kvalifikacije i finalni „Top 8“ u San Marinu svrstaše se tako među evropske regionalne velesile, uz španski Aragon sa zlatnom i poljski Dolnošleski sa srebrnom medaljom.      

– Joj kad ja kroz Rogaticu sa medaljom prošetam... Ljudi tek sada shvataju šta smo postigli, do kojeg smo nivoa stigli. Ovo ničim ne može da se plati. Ovo treba da se doživi. U selu su me zezali kakva reprezentacija, kakva UEFA...?! Sad polako shvataju, čitaju novine, posećuju sajtove, gledaju na TV, zovu i čestitaju. Ima jagnje da okrenem, gajbu piva da rashladim... Ma šta gajbu, ima punu prikolicu da natovarim... Sanjam kako će u Čonoplji da slave uspeh reprezentacije u kojoj su četvorica igrača Sloge. Ali, znam da će se najviše radovati moja majka Branislava, što zbog medalje, ali mnogo više zbog toga što će da mi preda štafetu za brigu oko blaga – kaže Vladimir.

голман
Foto: Privatna arhiva

Vlada stoku naziva blagom, žito bogatstvom, a fudbal načinom življenja. Uz rad na njivi, hrani i stado ovaca. Ima ih šezdesetak. Sve postiže sam. Nekada i bez kapi sna. U toku je sezona košenja deteline, a detelina se kosi noću, dok je rosa. Bez sna, ako u hodu nešto prezalogaji dobro je, ako ne opet dobro, ješće sutra.

– Ovca, za razliku od krava ili svinja, nije zahtevna životinja. Ali i ona bi da jede. Ja ne moram, ali blago mora. Država podigla subvenciju sa sedam na 10.000 po grlu. Meni padne na pamet da kupim ovce i da svoje žito, umesto da ga prodajem, dobar deo pretvorim u hranu za ovce. Ako je ječam 18, a jagnje 600 dinara, zar nije bolje da svojim ječmom nahranim svoje jagnje, koje ću da prodam. Jednostavna računica, umesto da prodam ječam pa da za te pare kupujem hranu za jagnje. Moja baba je govorila da prazan džak ne može da stoji uspravno. Tako je i sa objektima. Ako su prazni, bolje da ih nije. Planiram da proširim stado. Najlakše je sesti i plakati zbog cena, loše godine, zbog sunca i meseca... Ja to neću, nema sreće od lajanja na zvezde. Života se nisam plašio, niti sam pred životom ustuknuo. Uz subvencije za ovce, imam od države i 18.000 po hektaru, dobijem seme, gorivo... Malo li je?!  To puno znači svakome ko hoće da radi. A ja hoću da radim na njivi, da uzgajam ovce i da igram fudbal. Planiram i porodicu da osnujem. Od moje buduće neću da tražim da radi što i ja, neka sama odabere čime će da se bavi, samo da me podrži u svemu što radim i da vodi računa o kući – iskreno će naš sagovornik. 

Ovca od svakog napravi čoveka

Začetnik je dobrog raspoloženja, u društvu omiljen, među stativama poželjan, za mobu svakome na raspolaganju... I sa ovcama ume... I ovce s njim. 

– Ovca od svakoga napravi čoveka. Zbog nje moraš da ustaneš, da je napojiš, da je nahraniš i tako iz dan u dan... Nije mi teško, sve je stvar radne navike. I onda vidiš koliko ti je ta životinja zahvalna na tome koliko se oko nje angažuješ i na svemu što joj ponudiš. Osetim to, svaku po pogledu prepoznajem – kaže Vladimir Damjanović.   
 

Ima pravilo u životu koje kaže da će čovek dobijati to što dobija sve dok bude radio to što radi, bez obzira na trenutne uslove za realizaciju postavljenog cilja. Koju će cenu morati da plati, zavisi od njegove spremnosti i motivacije da se poslu posveti. 

– Ništa nije teško, ako čovek voli to što radi. Moj deda je radio na njivi, imao je svinje u tovu, drugi deda kamiondžija takođe je bio poljopriv- rednik. Nismo imali mnogo, taman dovoljno za pristojan život. Proširio sam imanje, prijatelji mi pomažu. Kad si iskren prema drugima i kad si spreman da pomogneš drugome, vide to ljudi i sami se nude za pomoć. Sa prijateljima iz okolnih sela funkcionišemo besprekorno. Kad ja imam neku mašinu zašto da je ne pozajmim komšiji kada mu zatreba. I on će meni pozajmiti drugu koju ja nemam. Kada sam zbog fudbala odsutan, mama Branislava i tata Dejan vode računa o blagu. Mama je naročito posvećena. Ja pripremim hranu, odredim tempo za obroke i sve teče po planu...  

Fudbalski amater po statusu, profesionalac u odgovorima na obaveze koje fudbalski izazovi određuju, Vlada Damjanović živi svoje vreme između njive i obora do fudbalskog terena i mesta među stativama na golu Sloge i reprezentacije Vojvodine. I pečat vremenu u Čonoplji zadaje, vremenu oplemenjenom evropskim medaljama koje su on i njegovi saigrači u San Marinu osvojili i u bačkotopolski atar doneli.  

– Nigde ne žurim, ne živim za slavu, nema tog materijalnog bogatstva kojim biste mogli da platite sadržaj mog jednog dana, od svitanja, do odlaska u krevet, nekad ranije, češće i posle tri ujutru... Kad ja hoću i kako hoću... Živim punim plućima, za društvo, za dobre ljude, za osmeh i za pesmu... Živim za fudbal i ostaću mu veran dok god me ruke i noge budu služile, a to znači barem još 10 godina – zaključuje Damjanović. 

U međuvremenu, Vlada je planirao da se ženi. I puno dece je planirao, budućih sportista. Na sportu će, veli, da insistira, a izbor sporta prepustiće svakom detetu ponaosob. Ni njega niko nije usmeravao. Sam je odabrao, sam je sebi ciljeve postavljao i sam ih je dostizao, jednog po jednog, sve do 30 svojih jutara i još toliko državnih obradivih njiva, 60 ovaca i evropske bronze... Jedno od drugog ne odvaja, jedno s drugim sabrao je u osnovicu života, kao bazu za nova stremljenja.

Izvor:
Dnevnik
Piše:
Pošaljite komentar