(NE)ZABORAVLJENI: Veselin Petrović, nekadašnji košarkaški evropski šampion PRVAK SFRJ U RVANJU STIGAO S LOPTOM NA KROV EVROPE
edno lepo detinjstvo u Sarajevu prekinuto je 1992. godine, kada je porodica Veljka i Rajke Petrović, barem njen podmaladak, morala, zbog rata, da napusti taj grad. Njihovi sinovi, Nebojša i Veselin, odrasli su preko noći i bili su prinuđeni da promene mesto boravka, dok su roditelji to učinili posle njih.
JMeđutim, dvojica momaka između kojih je šest godina razlike i koji su već tada zakoračili u svet sporta, nisu želeli da odustanu. Stariji Nebojša – Nebo, zaputio se u Novi Sad, gde je nastavio da izgrađuje rvačku karijeru, dok je mlađi - Vesa, najpre otišao kod bake i dede u selo Zenica kraj Pljevalja, pristupivši Košarkaškom kubu Rudar.
Uporan i borben - do bola, kakav je bio od malih nogu, Vesa je ređao dane na basketaškim terenima, a prvu pravu regstraciju doživeo je u novosadskoj Vojvodini, koja mu je je bila prvi klub u kojem je počeo i da živi od košarke.
-Na svet sam došao 1. jula 1977. godine, ali je, eto, život hteo da napustim rodno Sarajevo i u drugim gradovima ispisujem njegove stranice – rekao je Vesa. – Kada sam bio dečak, bilo je važno da se nekako maknemo s ulice, jer je ona, kao i danas, nosila razne izazove, koji su mogli da vas odvedu kuda to nije trebalo. Moj brat prvi je krenuo na rvanje, u Željezničar, čije su barake na Grbavici bile odmah kraj fudbalskog stadiona istoimenog kluba. S jedne strane bili su boks i klub za dizanje tegova, a s druge, džudo i rvački klub. Otišao sam za njim i, kao i svako dete, prvo sam se vezao za trenera Obrena Serafijanovića. U klubu nas je bilo raznih uzrasta, od momaka koji su u to vreme značili dosta u Sarajevu, do nas klinaca, od kojih sam ja bio najmlađi. Tačno se znao kodeks ponašanja, koji smo svi morali da poštujemo. Ukratko, bila je to zdrava sportska priča.
Sećanje na Tursku
Nije Vesa puno igrao na Evrobasketu u Turskoj 2001. godine. Ipak, imao je nekoliko rola, a zanimljiva je ona koju je dobio u utakmici protiv Estonije. „Ušao sam u igru pri našem vođstvu od 50 poena razlik . Imao sam, međutim, osećaj kao da imamo tek minimalnu prednost, jer se sve to dešavalo u godinama posle bombardovanja naše zemlje i želeli smo da pokažemo taj bol koji smo u sebi nosili i da smo ponovo zemlja, ali i da dobro pamtimo nepravdu koja nam je naneta. Imali smo naboj, bila je i smena generacija, ali nas to ništa nije ometalo. Ekipa je bila sjajna, sa Bodirogom, Stojakovićem, Jarićem, Rakočevićem, Tomaševićem, Drobnjakom i da ne ređam dalje, pa je ubedljivo stigla do zlatne medalje”.
Petrović je, tokom kasnije košarkaške karijere bio prepoznatljiv po izuzetno snažnoj građi.
- To je bilo kasnije, lepo ste primetili, ali kada sam počinjao, nije bilo tako. Tokom prvih šest meseci treniranja rvanja, služio sam samo da me prevrću stariji, ali nisam odustajao. Sviđala mi se energija i jako lepe relacije koje su u klubu vladale. Borilački sportovi karakteristični su po tome što rađaju iskrena prijateljstva, jer u njima nikada nije bilo nekog velikog novca. U to vreme bio sam tri puta pionirski prvak SFR Jugoslavije, a zanimljivo, ne znam za takav slučaj u istoriji, bio sam švercovan za stariju ekipu, jer sam bio uspešan i imao dobre rezultate. Sve u svemu, taj period života pamtim po tome da je rvanje jako lep sport, u kojem se susreću apsolutna snaga i eksplozivnost, u njemu je sve sažeto, i tu nema sakrivanja, pošto je reč o individualnoj aktivnosti, u kojoj zavisiš samo od sebe samog.
Nažalost, Serafijanović je rešio da napusti klub, ženio se i morao je da promeni život. U klub su, kako Vesa kaže, došli neki drugačiji ljudi, bliži ulici i predratnim dešavanjima u samom gradu.
- U Sarajevu je, naravno, bila popularna košarka, posebno tih godina kada su jugoslovenskom i evropskom scenom vladali Cibona, a posle nje i Jugoplastika, tako da sam se prebacio na taj sport. Postojale su organizovane škole košarke, iz kojih su birana najbolja deca i pravila se u godištu lepa selekcija. Baš iz tih škola izašlo je dosta kasnije uspešnih trenera i igrača, kao što su Vedran Bosnić, pa Elvir Ovčina, reprezentativac BiH, Aleksandar Glintić, koji je igrao kasnije u Partizanu, pokojni Haris Brkić, ja... U toj generaciji je Bosna videla osnovu za jak tim, ali, eto, rat je sve prekinuo.
Borbenost kao zaštitni znak
Vesa Petrović imao je zaštitni znak u velikoj borbenosti, spremnosti da glavom ide tamo gde drugi ne bi ni pomislili, sve za dobrobit tima za koji nastupa. „Nisam bio tehnički dovoljno obučen za neke košarkaške elemente, ali sam imao taj talenat da uvek, na svakoj utakmici, budem spreman da se borim do krajnjih granica. Bilo je dosta boljih košarkaša od mene, ali sam uvek prednjačio u odbrani i po tome me ljudi i danas pamte. I dan-danas sećaju me se navijači Partizana, a prošlo je, evo, više od 20 godina od kada sam nosio crno-beli dres. Nema puno igrača kakav sam ja bio, iako nisam bio neki veliki napadač”.
Kako sam Petrović kaže, bio je to jako bolan period za čitavo to područje.
- Otišao sam u očevu rodnu kuću u Crnoj Gori, a usput sam morao da prođem kroz sedam barikada. Ličilo je to sve na dešavanja iz italijanskog filma „Život je lep“, ali smo brat i ja, ipak, stigli u selo Zenica. Otac i majka su ostali u Sarajevu, otac je tamo čak bio i u zatvoru, pa je razenjen nešto posle, dok je majka, s bratancem, došla u Crnu Goru kasnije. Počeo sam da idem na treninge u KK Rudar, svakodnevno odlazeći u sedam kilometara udaljena Pljevlja autostopom. Prihvaćen sam u klubu, zajedno s bratom od ujaka, veoma lepo, ali moj Nebojša je otišao za Novi Sad, da rve za Vojvodinu i uskoro sam mu se i ja pridružio. Prvo sam se obreo u NAP-u, pamtim prvi trening na Eđšegu i rečeno mi je da su zainteresovani za mene. Problem je bio što je taj klub, baš u to vreme, igrao plej-of za ulazak u Prvu A ligu, a ja nisam mogao da čekam, jer nisam imao gde da živim. Preko rvača sam saznao da Vojvodina trenira na Spensu i krenuo sam tamo. Nevolja mi je bila u tome što nisam umeo da uđem u salu, pa sam se tek sutradan, kada su mi objasnili kuda se ulazi, bio tamo gde sam i želeo. Samo jedan trening bio je potreban da mi ljudi iz kluba kažu da sledećeg dana dođem i da potpišem prvi profesionalni ugovor. Time sam rešio i problem smeštaja, kao i novca, a ugovor sam potpisao s predsednikom kluba, advokatom Mirkom Rapajićem i to na sedam godina, kako je to moralo tada da bude.
Petrović se našao u generaciji juniora koju je vodio trener Todor Košprdić.
- Bila je to dobra generacija, koja je nasledila takođe kvalitetan prethodni kadetski tim, sa Bolićem, Surlom, Jugovićem, Srdićem, Šveljom, Vujčićem... Mi smo dobro trenirali, sa mnom su bili Jovo Stanojević, Kosanović, Pešut i još neki momci i stigli smo dotle da smo na juniorskom prvenstvu u Čačku, savladali Partizan i postali prvace države. Skrenuli smo pažnju na sebe, pa me je pozvao FMP, preciznije trener Boško Đokić, a tamo su uslovi bili fenomenalni. Dočekali su me igrači koje sam pre toga gledao samo na TV-u, poput Mavrenskog, Nikole Jovanovića, Bulatovića, Šilobada, Vukosavljevića, što mi je bilo neverovatno, odnosno takvo je samo saznanje da mogu s njima da ravnopravno igram. Sledeće godine smo, pod vođstvom trenera Mome Milatovića, osvojili pehar namenjen pobedniku Kupa. Učio sam i kalio se uz najbolje, jer su u međuvremenu u klub stigli i Luka Pavićević, Nikola Jestratijević i još neki dobro znani košarkaši.
Zaobiđena generacija
Na Vesinu žalost, njegova generacija, kako sam tvrdi, preskočena je prilikom izbora tima za Svetsko prvenstvo 2002. u Indijanapolisu, kada je Jugoslavija osvojila titulu šampiona planete. „Naša generacija jednostavno je pobrisana i niko iz nje nije ni dobio priliku, ali je osvojena titula tamo bila dovoljan argument da samo kod nas ostane osećaj o kojem govorim. Posle toga je došlo do posta na velikim takmičenjima, a mi smo, s izuzetkom možda 2007. u Španiji, imali odlične selekcije. Osim Jarića i Rakočevića, iz naše generacije niko nije dobio više pravu priliku ”.
Posle tri godine, Petrović je prešao u Partizan...
- Bila je smena generacija u tom klubu, pa su nas iz nje jedini dočekali Vlada Đokić i Miroslav Radošević, a došao je i Raičević iz Radničkog i nije sve to sjajno krenulo. Trener je prvo bio Lale Lučić, a onda je ekipu pruzeo Nenad Trajković. Tada je Budućnost iz Podgovirce počela da pravi sjajni tim, ali u toj sezoni Zdravlje iz Leskovca izbacila je crnogorsku ekipu u polufinalu, a mi smo u finalu Kupa igrali upravo s Leskovčanima, koje smo savladali. Uz to, sam proglašen sam bio za MVP-ja. U prvenstvu smo u finalu plej-ofa igrali s Budućnosti, koja je, ipak, osvojila titulu.
Igre koje je pružao u crno-belom dresu, otvorile su vrata reprezentacije Veselinu Petroviću, pred Evropsko prvenstvo 2001. godine, u turskim gradovima Antaliji i Istanbulu.
- Prethodno smo, na Svetskom prvenstvu do 22 godine u Australiji, osvojili treće mesto. Imali smo dobar tim, s Lukovskim, Šćepanovićem, Čubrilom, Satnojevićem, Čankom, Glintićem, Rakočevićem i sa mnom. U borbi za treće mesto savladali smo Argnetinu, sa sve Manuom Đinobilijem u sastavu. Već sledeće godine, ista ekipa je na Evropskom prvenstvu ubedljivo osvojila titulu, savladavši u finalu Sloveniju sa 10-15 poena razlike. Ta generacija obećavala je da nasledi onu Đorđevića, Divca, Danilovića, Paspalja, pa je normalno bilo to što smo pokojni Dejan Milojević i ja bili pozvani u A tim, kao 11. i 12. igrači. Imali smo neverovatnu želju za pobedom, kakvu kasnije nikada više nisam video.
Troje naslednika
Vesa je danas ponosni otac troje dece i muž supruge Snežane. „Sin Veljko (16), ćerka Nikoleta (14) i drugi sin Vidoje (9) bave se sportom. Sinovi su u košarci, mada su, na početku probali i fudbal, dok je šćera u odbojci. Veljko i Nikoleta su rođeni u Belgiji, najmlađi je rođeni Beograđanin, ali svo troje poseduju pasoše Evroske unije. Važno mi je to što treniraju, imaju obeveze i vole sport i što su, u meri u kojoj je to moguće, izbegli da slobodno vreme provode uz igrice i mobilne telefone”.
Naša reprezentacija se, na dominantan način, popela na krov Evrope, iako je u finalu, u istanbulskoj dvorani „Abdi Ipekči“, u finalu za rivala imala domaćina Tursku.
- Ni veliki broj gledalaca, njih 10-12.000 i to isključivo navijača Turske, našoj ekipi nije mogao ništa, koliko je ona bila jaka. Iako nisam ulazio u igru u susretu za zlato, bio sam svedok da ekipa pritisak s tribina uopšte nije osetila. Toliko smo bili nadmoćni i željni da osvojimo titulu. Imali smo strašan tim, nismo obraćali pažnju na dešavanja na tribinama, imali smo ponos i veliki naboj i stigli do triujmfa koji nam je po svemu i pripadao. Umeli smo sve to proslavimo već u Istanbulu, a posebna priča bio je doček u Beogradu i izlazak na balkon Skupštine Beograda... Za mene, bilo je to nešto što nisam mogao ni da sanjam, jer sve mi je to, samo dve-tri godine ranije, izgledalo jako daleko, kada pomislim ko je sve tada nosio dres našeg izabranog tima. Bili su to brutalni igrači, sjajni individualci, osvajači svih evropskih trofeja, koji su imali svetske karijere.
Vratio se Petrović u redove FMP-a, osvojio neke od velikih trofeja i to kao kapiten ekipe.
- Osvojili smo ponovo Kup naše zemlje, bio sam kapiten tima, a u finalu plej-ofa u prvenstvu izgubili smo glatko od Partizana. To me i danas boli, jer smo igrački bili mnogo bolji od crno-belih. Nisam se dogovorio o ostanku u Železniku, pa sam prešao u Budućnost, posle šestomesečne pauze. Zbog povrede, bio sam u padu karijere, ali sam uspeo da se vratim i onda prešao u belgijski Pepinster. Bio je to klub ispod mog renomea, međutim, u tom trenutku mi je odgovarao. Sa mnom su igrali Hrvati Nikša Bavčević i Bruno Šundov, koji su mi objasnili šta mi je potrebno da tamo uspem i na bazi toga sam sledeću deceniju igrao u Belgiji, u ekipi Ostendea. Osvojio sam pet prvenstava i kupova te zemlje, bio kapiten tima, ali i ljubimac navijača. Evo, posle čitave decenije, nedavno sam bio u Ostendeu i uverio se da me i danas pamte u tom gradu, čak i deca koja su rođena godinama po mom odlasku, što sam doživeo izuzetno emotivno...
Aleksandar Predojević