(NE)ZABORAVLJENI: KRASOJE NOTAROŠ Mirođija u svakoj šahovskoj čorbi VEĆ PUNIH 55 GODINA BRINE O NOVOSADSKOM ŠAHOVSKOM KLUBU
Kada je autor serijala o nezaboravljenim ljudima našeg sporta, bio tek mladi novinar od 22 godine i počinjao da gradi profesionalni put, jedno od imena koja su mu se prva urezala u pamćenje, bilo je ono Krasoja Notaroša.
Zanimljiv spoj vlastitog i porodičnog imena, odmah mu je privukao pažnju, ali je još zanimljivije to što je i danas, ravno četiri decenije kasnije, Notaroš čovek koji traje u Novosadskom šahovskom klubu (NŠK), živi s njim i svakodnevno, na svoj način, brine o njemu.
– Kao igrač, nisam imao neke velike rezultate, ne znam da li sam baš ja čovek za vašu rubriku – skromno je rekao, prilikom dogovaranja razgovora. – Ima tu mnogo značajnijih ljudi, istinskih šampiona...
Međutim, ako neko u jednom sportskom kolektivu traje, evo, već punih 55 godina, jasno je da i te kako zaslužuje da se njegovo ime nađe među velikanima. Kao svedok istorije jednog od najstarijih aktivnih klubova na svetu, a svakako najdugovečnijeg šahovskog kolektiva u našem regionu i kao neko ko puno toga pamti.
Zanimalo nas je, pre svega, kako je dobio ime.
– Krasoje je staro srpsko ime, pa ga čak i veštačka inteligencija kao takvo spominje, ravnopravno sa Radojem, Blagojem ili Vidojem – otkrio je Karsoje.
– Ipak, ono je zaista retko i, tražeći na internetu, nisam našao sličnu kombinaciju. Što se, pak, Notaroša tiče, istraživao je to moj stric, naši preci su u ove krajeve stigli sa Kosova i Metohije, zajedno sa Arsenijem Čarnojevićem, a ustanovio je čak i to da imamo pomalo cincarske krvi. Tom prilikom, neki naš daleki predak bio je pismen čovek, postao je notarius (beležnik op. A. P.), pa su ljudi ovde to pretopili u naše prezime. Moj otac je rođen u Botošu kod Zrenjanina, a tamo ima i Notaroša i Nataroša, zavisi od toga kako je seoski pop upisivao podatke.
Prvo prvenstvo nove Jugoslavije
Velemajstor Petar Popović rekao nam je da misli da je NŠK najstariji klub na svetu koji kontinuirano radi, jer je osnovan davne 1922. godine. „Teško je to reći i proveriti i malo više su to neke naše želje”, uz osmeh će Notaroš. „Postojala su u Novom Sadu dva-tri mađarska kluba, koji su osnovani, mislim, 1898. godine, ali su se posle nekog vremena ugasili. NŠK je jedinu, nazovimo je – pauzu, imao za vreme Drugog svetskog rata, ali sam pronašao u starim novinama podatak da su čak i onda bili organizovani turniri pod mađarskom okupacijom i da su na njima igrali naši ljudi. Već 1945. godine započeli smo ponovo šahovski život i bili organizatori Prvog prvenstva nove Jugoslavije, sa 24 igrača”.
A životna priča ovog brke, po čemu je karakterističan kada je fizički izgled u pitanju, ide ovako:
– Rođen sam u Novom Sadu, avgusta 1946. godine, dakle ove godine, ako Bog da, punim 80. Otac Blagoje i mati Persida u ovaj grad došli su kao učeni ljudi, jer je mama završila neku trgovačku akademiju, slično kao i tata, a ovde su se upoznali. Imali smo veliku porodicu, sa šestoro dece, od kojih sam jedino ja rođen posle Drugog svetskog rada. Imao sam tri starija brata i dve sestre, a pred sam drugi svetski sukob, otac je dobio veliki plac u Salajci i tamo je sazidao lepu kuću, u kojoj sam i rođen. Nažalost, u njoj smo živeli do 1956, jer nas je pritisla nemaština, mama nije radila, a trebalo je prehraniti porodicu samo od tatine plate. Prodali smo kuću i preselili se kod stadiona Vojvodine. Kao najmlađe dete, bio sam ljubimac u familiji, a braća i sestre naučili su me svemu: da čitam, pišem, igram tablić, sedmice, remi i - šah.
Krasoje je, kako sam kaže, na svet došao s urođenom kratkovidošću.
- Nedavno sam imao operaciju očiju i, iako pod stare dane, danas vidim najbolje u životu. Elem, kao deca, igrali smo se krpenjačom, išli na staru Slaviju, tamo bliže Dunavu i igrali fudbal. Međutim, bio sam sitan, ali, i zbog kratkovidosti, ta igra nije me puno privlačila, pa je šah bio idealan za mene. Kod kuće nisam imao partnera, pa sam više bio upućen da se kartam. Prva četiri razreda završio sam u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, a onda su me upisali u školu „Žarko Zrenjanin“, koja se tada nalazila tu gde je sada gimnazija „Isidora Sekulić“. Već sa 10 godina učio sam latinski, a sa 12 i starogrčki jezik, nije mi to kasnije puno pomoglo u životu, ali, eto... Posle sam završio Zmaj Jovinu gimnazij, a u njoj sam stekao trojicu drugova iz razreda i još jednog iz drugog odelenja, koji su znali da igraju šah, bili su, doduše, bolji od mene, jer su već bili članovi NŠK-a. I tako je sve počelo.
Klub se u to vreme nalazio u Dunavskoj ulici, gde su kancelariju delili Šagovski savez Vojvodine i NŠK.
- Tamo su radili šahovski majstor Bora Tot i čuveni šahovski sudija Žarko Popović. Kada sam se ja, onako sitan i s naočarima, pojavio u klubu, čika Bora je rekao “Di ćeš ti, mali! Tu se puši, igra se do kasno...“. Već sam hteo da bežim, okrenuo sam se ka vratima, kada je čika Žarko, koji je bio pragmatičan čovek, rekao: „Pusti, Boro, neka se dete učlani“. I tako sam, na jedvite jade, s 12 godina postao član, a danas dečaci tog doba postaju velemajstori u Kini i Indiji. Nisam bio neki supertalenat, ali sam, ipak, uspeo da stignem do titule FIDE majstora. Sećam se da mi je čika Bora, koji me je zvao Cickoš, pomagao savetima, ne kao klasični trener, govoreći: „Nemoj, Cickoš, da igraš to, stavi ruke ispod zadnjice i nemoj da ti ruka bude brža od pameti. Malo razmilsi pre nego što povučeš potez“. Sve u svemu, bio sam solidan šahovski amater i igrao sam za klub, a čak sam i, kao novinar, izveštavao s nekih takmičenja. Sa 17 godina našao sam se u upravi kluba, da bih 1971. dobio sam u njemu i stalno zaposlenje, kao trener.
Početak vezan za „Dnevnik”
„U to vreme bilo je vrlo popularno da se igraju opštinska kup takmičenja, na kojima su, osim klubova, a tada ih je bilo četiri, učestovale i ekipe preduzeća, raznih ustanova i škola”, ispričao nam je Notaroš o svojim šahovskim počecima pre skoro sedam decenija. „Nastupalo je čak 150-160 ekipa i igralo se na ispadanje, a mi smo prošli prvo kolo. Međutim, već u drugom, zafalio nam je jedan igrač i rekli su mi drugari Ajde – ti!. Šta ću, a sudbina je htela da sam debitovao protiv ekipe Dnevnika, u staroj zgradi ondašnjeg preduzeća, koja se nalazila u ulici Jovana Đorđevića. Dobro smo se držali, skoro da smo izvukli nerešeno, ali smo, ipak, minimalno izgubili. Najbitnije je bilo to što su izveštaji objavljivani na stranicama vašeg lista, koji je moja porodica redovno kupovala. Sutradan su objavljeni fotografija i komentar, a moji roditelji, koji su mi branili da idem u šah klub, kada su to videli, više nisu imali otpor prema tome i učlanio sam se u NŠK”.
Najviše je Krasoje radio kao sekretar kluba i kako sam podvlači, najviše se bavio birokratskim stvarima, a ređe je igrao za šahovskom tablom.
- Nisam imao „štofa“ da postanem velemajstor, imao sam priliku da osvojim titulu internacionalnog majstora, ali nisam bio preterano ambiciozan. Međutim, duhovito rečeno, u svakoj šahovskoj čorbi u Novom Sadu, bio sam – mirođija. Upisao sam studije tehnologije, ali sam ih napustio 1967. i posvetio se poslu. Nisu, jednostavno, išli fakultet i igranje šaha, a 1978. osvojio sam zvanje FIDE majstora i bio jedan od 30-tak prvoproglašanih igrača na svetu s tom, tada novom titulom. Voleo sam da igram na lokalnim turnirima, na koje smo bili pozivani, igrali, jeli, pili i zabavljali se, a i nagrade su bile lepe. S nekih 30 godina sam shvatio da mi je klub posao i čitav moj život je nakon toga bio i još je vezan za NŠK.
Klub se u nove prostorije, u ulici Nikole Pašića 26, preselio 1971. godine i od tada više nije menjao adresu.
-Tu smo punih 55 godina, a ja sam, čak, četiri godine stanovao tu, u dvorišnom stanu. Posvetio sam se radu, igrao do 2000. godine, a kasnije sam nastupao za manje ekipe na amaterskom nivou, kao i za klub Saveza slepih, kod dobrog prijatelja Dragoljuba Baretića. Početkom sedamdesetih počelo je zlatno doba NŠK-a, ne toliko po rezutatima, koliko po organizaciji turnira. Za obeležavanje 50 godina kluba, 1972, organizovali smo velemajstorski turnir u hotel „Parku“ i, do 1985, napravili još 14 takcvih takmičenja, u čast oslobođenja Novog Sada. Bili smo po tome poznati u svetu, jer su među učesnicima bili tada sjajni šahisti, poput Talja, zajedno s našim najjačim igračima Gligorićem, Ivkovim i Matanovićem. Uz to, bili smo domaćini svakog desetog Prvenstva Jugoslavije (1945, 1955, 1965, 1975, 1985. i 1995), ukupno njih šest, a poslednji je održan kada se naša tadašnja država uveliko raspadala. Prostorije NŠK-a bile su najlepše u čitavoj zemlji, pa su nam često dolaztili gosti iz Ljubljane i Zagreba da ih gledaju. Skoro da su se izuvali kada dođu, na podu su bili itisoni, ma, divota jedna. Klub je, sa 150, porastao na blizu 300 članova, veliki broj sam ih lično učlanio i igrali smo u prvoj ligi. Bili smo negde u sredini, da bi posle počeli problemi druge, sistemske vrste.
Nekadašnji šahovski novinar „Dnevnika“, legendarni Dušan Bućan, takođe je ostavio dubok trag i u klubu, ali i šahu bivše države.
- Bućko, kako smo ga zvali, bio je izavnredan novinar, ali i odličan šahista. Puno anegdota postoji koje su za njega vezane, Nije svoj igrački talenat mogao da prikaže u punoj meri, jer je bio rastrzan na sve strane: voleo je život, žene i kocku, ali je ustanovio jako dobru šahovsku rubriku u „Dnevniku“, za koju sam i sam često izveštavao.
Aljehin, Talj, Spaski, Karpov
Na zidu u NŠK-u, na počasnom mestu, nalaze se fotografije četvorice svetskih šahovskih velikana. „Počasni članovi našeg kluba su nekadašnji svetski prvaci – Aljehin, Talj, Spaski i Kapov. Osim Anatolija Karpova koji je živ, ostala trojica su umrla, ali se mi i te kako ponosimo činjenicom da su bili naši članovi i da su se radovali svakom dolasku u prostorije NŠK-a”.
Na velemajstorskim turnirima povodom oslobođenja Novog Sada, Krasoje je bio i organizator, ali i igrač.
- Nastupio sam na njih šest i gosti su bili ne malo iznenađeni kada bih ih dočekao na stanici, isplatio im putne i hotelske troškove, a onda bi me popodne videli u sali, kako igram protiv njih. Rekoh već, nastupali su tada i svetski prvaci, a Talj je bio naš gost 1974. godine. Rusi su trebali da nam pošalju jednog igrača, koji je, međutim, otakazo učešće. Nedostajao nam je u prvom kolu učesnik, kada su nas pozvali iz ruske ambasade i pitali da li bi na turnir primili nekadašnjeg svetskog prvaka Mihaila Talja. Skočili smo do plafona! Kako da ga ne bismo primili, jer i turnir i interesovanje za njega, zbog Talja, postaju mnogo vredniji i veći. Zaigrao je od trećeg kola, na kraju i pobedio, ali je svo slobodno vreme provodio s Dušanom Bućanom, obilazeći novosadske kafane. Imao sam i anegdotu s njim: igrali smo partiju, za mene jako važnu, jer bih, ako bih stigao do remija, ostvario bal za inter-majstora. Ipak, bio sam crni, i prevashodni cilj, iskren da budem, bio mi je da se ne obrukam i da me ne namlati u 20 poteza. Nisam stajao loše, ali je partija prekinuta posle 40. poteza i nastavljala se sledećeg dana, uz kovertiranje poteza. Ujutro sam, međutim, shvatio da nisam u koverti ostavio najbolji potez. Kada smo se ponovo našli u sali, video sam da je Talj s Bućanom ponovo noć proveo u baru, bio je sav krmeljiv, ali su mu oči sinule kada je video moj potez. Dva-tri sata me je šahirao, na kraju i dobio, a onda sam čuo da je u toku prethodne noći pitao da li imam telefon i da želi da mi predloži remi, bez nastavka. Nisam ga imao, na moju žalost.
Za kraj, ostavili smo Notaroševa sećanja na Olimpijadu 1990. godine, održanu u novosadskom SPC „Vojvodina“.
- Bio je pravi podvig organizovati Olimpijadu, jer je Novi Sada tada imao pet i po hotela, a ugostio je preko 170 ekipa iz čitavog sveta. Bilo je to zlatno doba i Spensa i samog grada i šteta je što nikada nije obeležen jubilej od 25 ili 30 godina od održavanja najvećeg sportskog događaja organizovanog u našem gradu. Pretpostavljam da smo u ukupnom uspehu i mi, iz NŠK-a, imali velike zasluge, zbog organizacije turnira o kojima smo se pročuli širom planete. Bilo je i puno gostiju, između ostalih i Florensio Kampomanes, tadašnji predsednik FIDE, koji je, usput, takođe počasni član NŠK-a. Uz olimpijski, u stonoteniskoj sali su organizovana tri turnira za po 150 igrača, čiji sam ja bio direktor. Bavio sam se svim i svačim u šahovskom svetu, a, evo i danas, ne mogu a da ne obiđem prostorije u kojima trajem više od pola veka – dodao je Krasoje Notaroš, koji je, sa suprugom Darinkom, dobio ćerku Tanju, a ona je prodici podarila unuke Alena i Milana. Alen ima dvojicu sinova, Krasojevih praunuka, Dimitrija i Bogdana.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.