(FOTO/VIDEO) MALI DULE IZ TITELA RASPLAKAO SRBIJU Dok se njegovi vršnjaci igraju, on kopa po smeću da bi imao za život SA SESTROM I BAKOM VERUJE U BOLJE SUTRA
Mali dečak, umesto igračaka – kopa po đubrištu. Umesto doručka – sanja hleb. Umesto bezbrižnog detinjstva – nosi teret cele porodice na svojim malenim leđima.
Na deponiji, među otpadom koji svi bacamo… on traži život. Da preživi. Da nahrani svoje. Da se ne preda. Ovo nije samo priča o siromaštvu. Ovo je vapaj jednog deteta kojeg je svet zaboravio. Ali mi nećemo. Danas pričamo njegovu istinu", ovako je naš humanitarac iz Vranja Marko Nikolić započeo priču o Duletu i Anđeli, hrabroj dečici iz Titela, koje život nije mazio, ali im je usadio snagu i dostojanstvo koje ne mogu da se nauče iz knjige.
Dule je dečak koji ne ide kući posle škole da napiše domaći zadatak već pravo ide na deponiju. Mali, sav blatnjav, sa ranjenim rukama, kopa po đubrištu da bi pronašao parče gvožđa, komad lima, drvo...Ne da bi kupio igračku. Ne da bi kupio čokoladu, već da bi prehranio baku, sebe i stariju sestru Anđelu.
"Velike su vrućine, ali šta da radim. Moram da zaradim za život", svoju priču započinje ovaj hrabar dečak.
Nema oca. Majka ga je ostavila kad je imao samo pet godina.
"Ja ne znam ko je moj tata. Moja mama me je ostavila na autobuskoj stanici kada sam imao pet godina".
Od tog dana, sve je postalo borba.
Dok su bili na deponiji, Marko ga je upitao šta radi tu, a mališan mu je rekao da skuplja gvožđe, lim i drva.
On, sestrica Anđela i baka žive u trošnom objektu bez struje i kreveta. Kada u kojoj se kupaju se nalazi u dvorištu, a tu ujedno i peru veš. Ali ni hladnoća, ni glad nisu mu oduzeli ono što mnogi u udobnosti zaborave – veru u obrazovanje, nadu u bolje sutra.
"Idem u školu i šesti sam razred. Trudim se da budem dobar đak", kaže ovaj hrabri dečak.
Njegova baka, koja im je zamenila sve što nemaju, svakim dahom se bori za njih, a ističe da su bez električne energije gotovo deceniju.
"Struju nemamo već deset godina. Sve dajem za mog unuka i unuku da ih koliko-toliko izvedem na put", navodi.
Tuga koja se ne zaboravlja iz njegovih reči izbija kao rana koja stalno krvari.
"Mnogo sam plakao i bilo mi je mnogo teško kad me je mama ostavila na autobuskoj stanici", kaže mali lav sa suzama u očima.
Anđela, sestra, tiha snaga porodice, naučila je da se ne žali. Njena borba je da Dule uz nju oseti koliko-toliko toplinu koju su im odrasli uskratili.
"Navikli smo na ovakav život i trudim se da moj mlađi brat pored mene ima sve.".
I danas, dok mnogi ne znaju šta će od viška, on ne zna kako da preživi. Ovo dete ne sme ostati nečujno. Jer njegova borba je glas koji nas sve treba da probudi.
(Telegraf.rs)