TEMA DNEVNIKA: Svaki četvrti Srbin pije „nešto za spavanje” DA LI I KOLIKO ZLOUPOTREBLJAVAMO TAKOZVANE „SMIRELE“
U Evropskoj uniji sve je više medicinskih stručnjaka koji upozoravaju na to da se lekovi za smirenje koriste previše i predugo: anksiolitici i sedativi spadaju među najpropisivanije lekove u primarnoj zdravstvenoj zaštiti Hrvatske, na primer, a sve je više pacijenata koji bez „smirele“ - tablete za smirenje ili „nečeg za spavanje“ ne mogu da zamisle dan.
Stručnjaci govore o prelasku od kratkotrajne, opravdane terapije ka hroničnoj navici i zavisnosti, što je prepoznato kao ozbiljan javnozdravstveni problem – i sličan obrazac se vidi u celoj regiji.
Slika u Srbiji još je gora. Podaci „Batuta“ pokazuju da je otprilike svaki četvrti odrasli stanovnik tokom prethodne godine koristio neki lek za smirenje, što je dva do tri puta više nego u većini država EU i SAD. Tokom pandemije 2020–2021. upotreba antidepresiva porasla je za oko deset odsto, a ansiolitika čak za oko dvadeset pet odsto. Recimo, procene za 2022. godinu govore o milionima izdatih pakovanja lekova za smirenje i ansiolitika, praktično više od jedne kutije po glavi stanovnika.
Kod dece i adolescenata najveći rizik je pristup lekovima iz „kućne apoteke“: nema posebnog sistemskog nadzora nad tom zloupotrebom, već se zaštita svodi na to kako roditelji i lekari čuvaju, odnosno propisuju lekove
Nacionalno istraživanje stilova života u Srbiji pokazalo je da je 13,5 odsto ispitanika uzimalo ansiolitike po receptu (onako kako je lekar propisao), dok je oko pet odsto stanovništva imalo nemedicinsku upotrebu ovih lekova – bez recepta, u većim dozama ili duže i češće nego što je preporučeno. Najčešći „put“ do tableta za smirenje nije apoteka, nego kuća: lekovi se dobijaju od prijatelja i članova porodice, ili se kombinuje recept sa samostalnom nabavkom. Rizik za nemedicinsku upotrebu je veći kod žena, pušača, osoba s izraženim stresom i onih koji imaju probleme sa kockanjem.
Kako se dobijaju duple doze
Važno je reći da su apoteke krenule u veću kontrolu izdavanja ovih lekova: ako im date recept, u većini apoteka na poleđini će napisati datum izdavanja, tako da ne možete da svratite u sledeću apoteku da uzmete još koju kutiju. Ipak, načini na koje se pacijenti dovijaju da dobiju veće doze ili neprepisane, beskrajni su: kombinuju izveštaje specijaliste s receptima, pošto se na izveštaj šest meseci može podići lek. Tome dodajte i automatsko prepisivanje lekova kod lekara opšte prakse i jasno vam je zašto je cela nacija na bensendinima i bromićima. Ove stvari moraju pod hitno da se rešavaju, naročito ako znamo da za određene bolesti postoji druga, adekvatna terapija, i da je za neke ljude uzimanje ovih lekova zaludna rabota.
- Nažalost, kod nas je vrlo lako doći do ovih lekova – kaže psihijatar dr Aleksandra Franić. - Treba reći i da je pre 10 godina uvedeno pravilo da izabrani lekar može 3 meseca prepisivati anksiolitik bez mišljenja psihijatra, te je nabavljanje leka bez kontrole sada malo teže nego pre desetak godina možda, ali bi se, po mišljenju stručnjaka, to pravilo moralo pooštriti tako da te lekove prepisuju isključivo psihijatri, eventualno neurolozi i kardiolozi.
Naime, anksiolitici su, uglavnom benzodiazepini, lekovi koji deluju na centralni nervni sistem. Naime, gama-aminobutiratna kiselina (GABA) je glavni inhibitorni neurotransmiter u mozgu. To znači da radi kao „kočnica“ nervnog sistema. Kad se GABA veže za svoje receptore, ona usporava aktivnost neurona, smiruje prenos impulsa i stvara osećaj opuštenosti, stabilnosti i manje napetosti.
Pet odsto stanovništva pilo je ansiolitike bez recepta, u većim dozama ili duže i češće nego što je preporučeno
Benzodiazepini ne povećavaju količinu GABA-e (ne prave više neurotransmitera), već pojačavaju efekat postojeće GABA-e tako što omogućavaju da se jače veže za svoj receptor. To dovodi do smirenosti, smanjenja napetosti, pospanosti, opuštanja mišića i sprečavanja napada. Opravdano je da se ovi lekovi kratkoročno prepišu kod jake anksioznosti, paničnih poremećaja, teške nesanice, epileptičkih napada ili težih psihijatrijskih stanja, ali i kod kardioloških problema, i zato se kod nas oni daju isključivo na recept, s vremenski ograničenom terapijom.
Ovi lekovi važni su za smanjivanje akutne anksioznosti i koriste se u što kraćem periodu – ističe dr Franić. - Za pacijente koji imaju duži i dugotrajniji značajniji problem s anksioznošću koristimo druge lekove koji su iz grupe antidepresiva, ali imaju tu sedativnu anksiolitičku komponentu, kojom rešavaju dugotrajnu anksioznost.
Problem počinje kada se ansiolitici koriste kao svakodnevni oslonac za „izdržavanje dana“: bez recepta, duže nego što je lekar planirao, u sve većim dozama jer stara više „ne radi“, ili u kombinaciji s alkoholom i drugim sedativima. Tada se razvija tolerancija, zatim psihička i fizička zavisnost, a naglo prekidanje može izazvati ozbiljne apstinencijske krize. Posebno je opasno mešanje s alkoholom, jer oba deluju depresorno na disanje i srčani rad.
Spisak najčešćih anskiolitika
Najčešći anskiolitici su benzodiazepini: alprazolam (Xanax), bromazepam (Lexilium, Lexaurin), diazepam (Apaurin, Valium), lorazepam (Ativan), klonazepam (Rivotril), oksazepam, midazolam (Dormicum), halazijam, hlordiazepoksid (Librium), flurazepam, triazolam. Na spisku su i nebenzodiazepinski anksiolitici: zolpidem, zopiklon, zaleplon, dok se čuveni barbiturati (pila ih je Merlin Monro, svi znamo ishod) retko koriste, zbog visokog rizika od zavisnosti. To su fenobarbital, pentobarbital i sekobarbital. Postoje i lekovi koji ne spadaju u klasične anksiolitike, ali mogu da se koriste u tom smislu. Takav je propranolol (beta-blokator – ublažava fizičke simptome anksioznosti: drhtavica, tahikardija), hidroksizin (Atarax – antihistaminik sa sedativnim dejstvom), buspiron (Buspar – specifičan anksiolitik koji ne izaziva zavisnost kao benzodiazepini).
Što se tiče ovih lekova, u koje spadaju poznati benzodijazepini, oni se kod nas veoma mnogo koriste. Dešava se da nam dolaze pacijenti koji zloupotrebljavaju ove lekove i po 20 godina. Neophodna nam je promena, neophodno je da imaju podršku od psihijatra, u vidu izveštaja ili drugog specijaliste koji bi zahtevao upotrebu ovih lekova – kaže Aleksandra Franić.
Kod dece i adolescenata najveći rizik je pristup lekovima iz „kućne apoteke“ – nema posebnog sistemskog nadzora nad tom zloupotrebom, već se zaštita svodi na to kako roditelji i lekari čuvaju i propisuju lekove.
- Ono što sam mogla da primetim i u radu sa mladima pre desetak godina dok sam radila a adolescentima i sada sa starijima, jeste da stariji češće zloupotrebljavaju anksiolitike. Mladi više posežu za kanabisom i drugim narkoticima s nelegalnog tržišta narkotika, ali anksiolitike više zloupotrebljava populacija starija od 40 godina. Da, primetila sam da koriste veće doze nego što im prepišem. Znači, oni sami sebi doziraju lek, a izgovori su im “Ja sam sȃm sebi povećao, nisam mogao da spavam” ili “Bio sam mnogo nervozan, uzeo sam tri puta više nego što ste vi napisali” na primer. Izlišno je govoriti zašto se u Srbiji zloupotrebljavaju ovi lekovi, s obzirom na okolnosti u kojima živimo. Da smo napeti i anksiozni non-stop pod kortizolom i adrenalinom, to uslovljava naša životna situacija na političkom i ekonomskom planu godinama, tako da ne čudi što se mnogi ljudi snalaze tako što nabavljaju lekove na jedan izveštaj ili preko lekara opšte prakse i tako mogu dugogodišnje zloupotrebljavati njihovo prepisivanje, kaže dr Franić.
I nauka i klinička praksa na kraju nude slična rešenja: više edukacije i kod lekara i kod pacijenata o rizicima samolečenja i deljenja terapije, bolje praćenje recepata i distribucije lekova za smirenje, javnozdravstvene kampanje koje naglašavaju da tableta nije trajno rešenje za životne probleme, kao i bolja dostupnost psihoterapije i drugih nemedikamentoznih vidova lečenja.
Ivana Radoičić