TIHI SVETITELJI – STUBOVI NARODA Imena koja ne blede: Trihina, Joasaf, Nikolaj
Pravoslavna crkva 3. maja molitveno proslavlja trojicu velikih svetitelja koji su, svaki na svoj način, nosili krst podviga, vere i služenja – Prepodobnog Teodora Trihinu, Prepodobnog Joasafa Srpskog i Svetog Nikolaja Žičkog i Ohridskog.
Njihova imena nisu samo na stranicama kalendara – ona su urezana u srce naroda, u molitve koje šapućemo kad je teško, i u tišine u kojima tražimo smisao.
Prepodobni Teodor Trihina – kostret umesto svilene haljine
Rođen u Carigradu, kao dete bogatih roditelja, Teodor Trihina je još u mladosti odbacio svetovnu slavu i udobnost. Napustio je dom i otišao u manastir u Trakiji, gde je izabrao život najtežeg podviga. Spavao je na kamenu, nosio kostret, bio vazda gologlav, kako bi se što više udaljio od telesnog mira, a što više približio Bogu.
Zbog svoje asketske revnosti, prozvan je Trihina – kostretni. Bog ga je zbog njegovog trpljenja i poniznosti obasuo darom čudotvorstva. I za života i po smrti, Teodor je bio uteha mnogima. Njegovo sveto telo izlivalo je miomirisno miro – znak da Gospod ne zaboravlja one koji mu se u celosti predaju.
Prepodobni Joasaf Srpski – poslednji iz loze Nemanjića
Rođen kao Jovan, sin epirskog vladara Simeona – brata cara Dušana, Joasaf Srpski potiče iz najuzvišenije loze – one nemanjićke. Ali umesto krune i moći, on bira monašku rizu.
Po smrti oca, napušta vlast i povlači se u manastire Meteora, gde živi skromno, tiho i potpuno predano Gospodu. Bio je ktitor svetih mesta, molitvenik i primer poslušnosti. Kada je došla turska sila, povukao se na Svetu Goru, a potom se vratio i poslednje godine proveo u maloj keliji, u tišini i molitvi.
Njegov odlazak sa ovog sveta bio je tih, kao i njegov život. Ali svetlost njegovog podviga ostala je da sija u molitvama i u narodu.
Sveti vladika Nikolaj – Zlatousti naroda srpskog
Rođen 1881. godine u Leliću, u skromnoj i pobožnoj porodici, Sveti Nikolaj Velimirović, kasnije Žički i Ohridski, bio je besednik, učitelj, putovođa i molitvenik za ceo jedan narod. Školovan u Evropi i Rusiji, govorio jezicima, ali najviše – srcem.
U Prvom svetskom ratu svedočio je istinu o Srbima u Engleskoj i Americi. Po povratku, izabran je za vladiku Žičke eparhije. Tokom Drugog svetskog rata bio je zatvoren u logoru Dahau, a posle rata upokojio se u Americi, 1956. godine.
Njegove besede, dela i pisma ostaju kao duhovni stub narodu – on je bio glas koji ne grmi, već leči. Njegove mošti danas počivaju u njegovom rodnom Leliću.