AKO NISTE BILI NA „GLAVNJAKU“, NISTE VIDELI PRAVI SOMBOR Ovo je priča o najpoznatijoj gradskoj ulici
Svaka varoš se, opravdano ili ne, diči svojom glavnom, centralnom gradskom ulicom, a izuzetak nije ni Sombor, grad koji je u nizu, što zvaničnih što nezvaničnih anketa poslednjih decenija proglašavan za mesto najpoželjnije za život u Srbiji, što dovoljno svedoči i o njegovom urbanizmu i arhitektonici.
Kao u slučajevima drugih mesta, jedan od „aduta“ u ovim anketama je i somborska glavna ulica, koja je kroz istoriju imala nekoliko naziva, ali je i danas Somborci titulišu isključivo kao „Glavnu“ iliti „Glavnjak“.
Arhive govore da se još od polovine 18. veka središnja gradska ulica prostirala od stočnog vašarišta (kasnije Županijskog parka) do Svetođurđevskog trga, o čemu govori i to da je početkom druge polovine 18. veka označena po značaju kao Primae Classic Platea, kako je zapisana na skici iz 1763. godine. Kako je i sa južne i sa severne strane bila okružena šancem sa vodom, ulaz u ulicu je, sve do polovine 19. veka, bio moguć samo preko dva mala drvena mosta, od kojih se jedan nalazio kod današnjeg parka, a drugi kod sadašnjeg zdanja Preparandije.
Kako su istorijske mene nalagale, u drugoj polovini 19. veka, pa sve do 1918. godine, ova ulica je nosila ime Lajoša Košuta, jednog od predvodnika Mađarske revolucije 1848/49. godine. Posle Prvog svetskog rata ulica je ponela ime tadašnjeg prestolonaslednika, kasnije jugoslovenskog kralja Aleksandra Ujedinitelja, a posle Drugog svetskog rata, sledeći narativ jednopartijskog komuno-socijalizma preimenovana je u Ulicu Maršala Tita, da bi od 1992. nosila ime srpskog kralja Petra Prvog, prvog vladara Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Zanimljivo da deo ulice od Trga Sv. Đorđa do zdanja Preparandije ranije nije smatran glavnom ulicom, pa je u 18. veku nazivan Bajskim putem, što će, kasnije biti ime današnje Vojvođanske ulice a kasnije je ovaj deo glavne ulice nazvan Petefijevom, pa Ulicom Kraljevića Đorđa, da bi, tek nakon Drugog svetskog rata, i ovaj prostor postao delom Glavnog sokaka.
Prema popisu iz 1837. g. kuće na levoj strani glavne ulice imale su većinom srpske i bunjevačke porodice, da bi posle revolucije 1848–1849. godine i potonje Austrougraske nagodbe sve veći broj zdanja dobijao i nove vlasnike, mađarske porodice. Do tada većinom „kaljava“, somborska Glavna ulica je kaldrmisana 1874, da bi njen trotoar do Trga Sv. Đorđa bio asfaltiran 1905. godine, a od Trga do zdanja Preparandije četiri godine kasnije.
Posle Drugog svetskog rata izgrađena su na Glavnoj ulici dva zdanja u stilu socrealizma, a 1970. granitna kocka kolovoza je takođe zamenjena asfaltom. Ova gradska trgovačka i turistička arterija je dugo vremena bila bez zelenila, prva stabla (ukrasne topole) posađena su početkom pedesetih godina 20. veka, a deceniju kasnije posađena su i 52 stabla platana što se pokazalo lošim rešenjem, ispravljenim detaljnom rekonstrukcijom (2007–2010) kada su gigantska stabla uklonjena i posađen crveni hrast.
Promenjena je i podloga, ulica je ponovo popločana granitnim kockama, sa replikama starih uličnih svetiljki i fontanom na kraju ulice, prema Županijskom parku, pa i tvrdnje Somboraca da je njihov Glavni sokak lepši od beogradske Knez Mihajlove ili novosadske Zmaj Jovine nisu bez osnova.
M.Mć