BICIKLOM KROZ VOJVODINU: Stanišić (1) Kako je berber Joca digao u vazduh Železničku stanicu
Uskim asfaltnim putem koji se pruža uz davno zatvorenu prugu - iz Kruševlja stižem u Stanišić. Prema popisu iz 2022, u selu su bila 2.902 stanovnika, 27,21 odsto manje nego pre jedanaest godina što je jedan od najvećih populacijskih sunovrata u inače neveseloj demografskoj slici vojvođanskih sela.
Većinu stanovnika Stanišića danas čine Srbi poreklom iz Dalmacije, a manjinu čine Srbi i Mađari starosedeoci i nešto Hrvata, takođe poreklom iz Dalmacije.
Ovo sve do 1944. većinski nemačko selo, posle Drugog svetskog rata naseljeno je kolonistima iz Dalmacije - 1.070 srpskih i hrvatskih porodica sa 5.430 članova. Do 1965. je ovo mesto bilo sedište Opštine Stanišić koju su činila naseljena mesta: Gakovo, Rastina, Riđica i Stanišić. U sastav opštine je ulazilo i naselje Kruševlje koje je izgubilo status samostalnog naseljenog mesta tako da je danas deo Gakova. Posle ukidanja statusa opštine u celini je pripojena teritorija opštini Sombor...
Prema popisu iz 2022, u selu su bila 2.902 stanovnika, čak 27,21 odsto manje nego pre jedanaest godina, što je jedan od najvećih populacijskih sunovrata u vojvođanskim selima
Istorijat sela počinje davne 1535. i Stanišić je dobio ime prema prema prezimenu najviđenijeg ovdašnjeg stanovnika ili najbrojnije porodice. Na sličan način imena su dobila i druga naselja i pustare u široj okolini Sombora: Bilić, Bikić, Bokčinović, Braćević, Đurić, Miličić (kasnije Milčić), Nenadić...
Naredbom mađarskih državnih vlasti da pomađarizuju nemađarska imena sela, ime mesta je od 1904. do 1918. kao i od 1941. do 1944. bilo Ersalaš (Őrszállás), koje nikad nije bilo prihvaćeno od strane nemađarskog stanovništva, čak ni među Nemcima. U prevodu sa mađarskog na srpski jezik novi naziv je značio Stražara. U ataru je postojala žandarmerijska stražarska kuća, gde su se žandari sklanjali u nevremenu, u njoj se odmarali prilikom patroliranja, što je poslužilo da se selu da novo ime.
Nemci koji su se naselili ovde 1786. i posle, proglasili su i svoj deo za Stanišičić ili za Stanišić, iskrivljeno - Tannischitz, kao za njih prikladniji oblik. Svi pokušaji pronacističkih orijentisani Nemaca da promene ime sela 1935-36 u Donau-Wachenheim, Deutsch-Wachenheim, Steinsitz, Tannenschütz bili su samo loši pogrešni prevodi njegovog prvobitnog imena i nikada nisu bili prihvaćeni, čak ni među njihovim stanovništvom. Stanišić je bio i ostao Stanišić.
Na mestu današnjeg Stanišića nema pouzdanog traga da je postojalo neko srednjovekovno naselje. Na osnovu toponima i dokumenata, pretpostavlja se da se srednjovekovno naselje koje se spominje u 14. i 15. veku Pariš nalazilo danas između Stanišića i Riđice. Pariš je staro bačko naselje, prvi put spomenuto 1366. godine. Krajem 17. veka, posle austro-turskih ratova, selo je opustelo.
Prema popisu pravoslavnih parohija u Stanišiću je 1733. bilo 113 srpskih domova koje je su opsluživali pravoslavni sveštenici: Petar Gruić, Nikifor Petrović, Timotej Seljaković, Grigorije Borđoški i Kiril Stojanović.
Današnja pravoslavna Crkva Svetoga Nikolaja počela je sa izgradnjom 1772. a izvesno je da je pre toga postojala neka crkvica jer se 1769. u jednom popisu napominje da selo ima jedan hram i pet sveštenika. Sadašnja velika srpska crkva, koja se nalazi na najlepšem mestu u Stanišiću, osvećena je i propojala tek 20. decembra 1806. na dan Sv. Ignjatija Bogonošca.
Poslednji šinobus prošao 1978. godine
Na ulazu u selo od strane Kruševlja nalazi se ono što je ostalo od Železničke stanice Stanišić. Kao u bezbroj sličnih primera po vojvođanskim selima, objekat je napušten, u njemu razbacane stvari, inventar iz vremena dok su do 1978. ovde išli šinobusi... Prva Železnička stanica sagrađena je 1895. u vreme kada je napravljena pruga koja je spajala Sombor i Baju u tada istoj državi. Tu stanicu je 11. aprila u 21 čas, lokalni berberski majstor Jovan Tanurdžić - digao u vazduh verujući da će tako zaustaviti ili bar usporiti dolazak okupatorskih Hortijevih trupa.
U ponoć između 11. i 12. aprila, u Mađarsku se iz Stanišića uputio Gašpar Majer, član Kulturbunda (osnovan u Stanišiću 1935) da izvesti Mađarsku komandu da pred Honvedima nema nikog i da mogu slobodno krenuti ka dubini jugoslovenske teritorije (zbog toga će ga kasnije okupatorska vlast odlikovati zvanjem viteza). Sa severa, iz pravca Riđice Honvedi su nešto pre 7 časova 12. aprila 1941. ušli u Stanišić.
O trošku baronske porodice Redl 1815. podignuta je rimokatolička Crkva Ime Marijino. U kosturnicu-kriptu pod oltarom katoličke crkve do 1918. sahranjivali su se članovi porodice Redl o čijem sam dvorcu i Rastini pisao pre par nedelja.
Srpska osnovna škola počela je sa radom od 1774. a nemačka od 1786. Tokom 1786/1787. ovde je naseljeno i stotinjak nemačkih porodica a Nemci će nastaviti da se doseljavaju i narednih decenija.
Takođe, oko 45 mađarskih i oko 25 slovačkih porodica naselilo se u Stanišić do 1830. Sve do 1811. godine selo je bilo podeljeno na dva dela — nemački (novi) i srpski (stari) Stanišić. Početkom 19 veka, pa sve do vremena Mađarske revolucije 1848/1849. Stanišić je bio u posedu plemićke porodice Redl. Potpisom austrijskog cara Franca Prvog, Stanišić 1811. dobija status trgovačke i poljoprivredne varošice, a srpska i nemačka opština spojene su u jednu. To je značilo da je Stanišiću bilo dopušteno da održi tržište što je bilo veliko poboljšanje u odnosu na druga sela u okrugu.
U nastavku priče o Stanišiću za sedam dana na ovom mestu čitajte detalje burne istorije sela iz druge polovine 19. i prve polovine 20. veka kao i priču od lokalnom fudbalskom klubu.
Robert Čoban