DNEVNIK U SELU DO HILJADU STANOVNIKA – STERIJINO Ako vam je dojadio grad, evo prilike
Kad god se uputimo ka delu Vojvodine koji se proteže između Ade i Bačke Topole, a koji, ako pogledate na mapi, podseća na Bermudski trougao, dočeka nas neka nadasve interesantna situacija koju je kad lakše kad teže prevazići.
Ovog puta nam je Sterijino bila finalna destinacija, ali dogovor s domaćinima je bio da se sretnemo u Utrinama, pa odatle zajedno odemo do prvopomenutog sela, što je dovelo do vozanja po ataru za koji nismo ni znali da se njime može proći...
Elem, budući da „Vojvodinaput” proširuje putić od Ade do Utrina (u dužini od 18,5 kilometara), trenutno su radovi u zapadnom delu, zbog čega nam je vožnja od Sterijina do Utrina bio izazov kakav se ne sreće svakog dana. Najpre nas dočekuje mimoilaženje s kamiončinama u samoj krivini, potom truckanje po tucaniku, obilaženje mašina kao u tetrisu, te talasanje po sporednom atarskom puteljku i onda brundanje po „glavnom” poljskom putu na kom su brisači, za promenu, rasterivali narandžastu svilenu prašinu kroz koju smo prolazili kao kroz maglu.
E, a onda stigosmo do Utrina, rukovasmo se sa sekretarom Mesne zajednice zaduženim za tri sela (uključujući i Obornjaču) Jožefom Molnarom, i opet nazad u kola pa do krajnje tačke preostalih devet kilometara međ’ mladim kukuruzom, žitom, suncokretom... E, a onda se dovatismo metle i čišćenje auta je moglo da počne...
Kad se posao voli, ništa nije teško
Na glavnoj Ulici Maršala Tita nalazi se radnjica „Egal” koja radi dvokratno: od 6.30 do 12 i od 18 do 19.30 časova. Sve mušterije dočekuje vredna Eva Deme koja je tu zaposlena sedam godina i, kako kaže, budući da je i završila trgovačko školu, voli svoj posao i nikad joj nije dosadno.
– Više ljudi dolazi tokom prepodnevne smene, a kupuju sve, pivo, sladoled, hleb – priča nam Eva, napominjući da dnevno proda do 40 vekni. – Nije tako loše živeti ovde, ali bi bilo dobro da je promet u radnji veći. Posla uvek ima, ako nema mušterija, onda treba čistiti ili rešavati papire i račune... Volim ovaj posao!
Puna elana iuvek raspoložena da porazgovara s komšijama, Eva nam je ukratko ispričala svoj životni put koji ju je iz Sente zbog ljubavi i uzgajanja stoke doveo u Sterijino, kao i da van sela, odnosno do Ade, ima potrebu da ide samo kad joj treba apoteka.
Većina nas koji smo još ovde uglavnom smo penzioneri ili predpenzioneri. Tada nisam mogao da zamislim da će jednog dana selo ovako izgledati... Fale nam mladi, ali zato što nemamo radnih mesta, to je najveći problem (Ferenc Pap)
U Domu omladine, iliti Domu kulture, iliti prostoru za obeležavanje svih manifestacija, privatnih skupova, pa i održavanje liturgije, sedeli smo u debeloj ‘ladovini, a osim Molnara, druženju se priključio i član Saveta Ferenc Pap koji je meštanin Sterijina od 1975. godine, kada se doselio s obližnjeg salaša.
– U Savetu sam od 2004. godine i tada je bilo 245 odraslih meštana, ne računajući decu, a sad ako nas sve zajedno ima sto – kaže Pap. – Većina nas koji smo još ovde uglavnom smo penzioneri ili predpenzioneri. Tada nisam mogao da zamislim da će jednog dana selo ovako izgledati... Fale nam mladi, ali zato što nemamo radnih mesta, to je najveći problem. Ali sad je već i kasno da se nešto ovde otvori jer smo ostali sami u selu.
Mlado selo skromne istorije
U prvoj polovini 19. veka u ataru kod Ade nalazila se pustoš sa nekoliko salaša, da bi se početkom narednog veka od njih oformilo naselje sa školom. Cela ta površina pripadala je vlastelinu Engelmanu koji je imao letnjikovac koji se nalazi na akumulacionom jezeru „Svetićevu”, osnivši tada i obližnje selo Pobeda. Zemlja je potom pripala zemljoradniku Đorđu Stričeviću po kom je selo prvobitno neko vreme nosilo ime, da bi posle Prvog svetskog rata dobilo novo ime Valkaišor po tadašnjoj porodici koja je tu živela, a nakon Drugog svetskog rata postaje zvanično Sterijino, s tim da se i mađarski naziv zadržao. A zašto baš Sterijino – niko ne zna!
Osnovna škola im je ugašena pre skoro dve decenije i od tada đaci putuju u Adu, za šta im je obezbeđen besplatan autobus. Kao i za predškolce, razume se.
– Ovde je idealno da se dosele oni kojima je dojadio grad – veli Molnar, koji nam uvek s osmehom ističe da obožava što živi daleko od betonskih džungli, ušuškan u svoj zeleni kutak. – Ovde je mirno, vazduh je čistiji, naročito kad nije sezona prskanja i kad nema ovih kamiona koji sad idu na gradilište da prave put.
I zaista, naše razgovore presecalo je samo tutnjanje teškaša koji bi samo projurili selom, bez bojazni da će ikoga pregaziti, jer teško da ikoga mogu i sresti usput...
Ovde je idealno da se dosele oni kojima je dojadio grad, mirno je, vazduh je čistiji, naročito kad nije sezona prskanja i kad nema ovih kamiona (Jožef Molnar)
– Odavde mislim da skoro niko i ne putuje za Adu na posao. Oni koji rade bave se poljoprivredom. Zemlja nam je odlična za kukuruz, pšenicu, ječam, uljanu repicu, a naročito za povrtare koji seju mirođiju i papriku. Oko salaša u ataru već su izbušili 17 bunara za zalivanje – priča Ferenc Pap, koji drži krave i ovce, napominjući da je stočarstvo sve manje zastupljeno, naročito otkako je zabranjeno da se ovce teraju pored puta na ispašu.
Osim jedne radnjice, meštani Valkaišora (kako se na mađarskom selo zove) imaju lekara dvaput nedeljno, poštar im dolazi sredom, dok im svakog drugog utorka odnose smeće što ih, naspram Utrina i Obornjače (koje JKP „Standard” uopšte ne posećuje), čini urbanom sredinom! U kojoj postoje svega tri uličice. A ako vas zanima kako to sve izgleda mimo pisane reči, prvi povod vam može biti 24. maja i Olimpijada za penzionere.