NA SALAŠU KATAI VREME JE USPORILO Gde deca ne uče iz knjige, već iz prirode
– Kad smo 1995. godine počeli sa radom, bilo je ratno vreme, nismo znali gde da pošaljemo decu, a ovaj kraj bio je miran, šumovit i valovit – priseća se Geza Katai, domaćin i osnivač Salaša Katai u Malom Iđošu.
Prva ideja bila je jednostavna – stvoriti prostor za decu. Tako je nastao dečji kamp, a ubrzo i umetnički, za mlade slikare i talente, potom i ekološki kampovi. Iz godine u godinu, programi su se širili, a krajem devedesetih počela je i izgradnja objekata, koji se još uvek planiraju i nižu.
Od jedne zgrade i nekoliko aktivnosti, salaš je vremenom izrastao u kompleks koji danas funkcioniše kao škola u prirodi, izletište i turistička destinacija, a ujedno i jedno od omiljenih mesta za odmor na selu.
– Prvo smo imali samo dečji kamp. Prvu zgradu smo napravili 1996, a od 1998. je krenula prava lavina i nema kraja. Sada radimo u mnogo širem sektoru, ali je suština ista – rekao je Katai uz osmeh.
Na mapi posetilaca skoro da i nema mesta
Kada su počeli da pristižu prvi gosti na početku 2008. godine na višednevne seminare i obuke, Geza je postavio mapu Evrope u Gostinsku kuću Katai, koja se nalazi u neposrednoj blizini kuće na obali jezera, i zamolio goste da stave čiodu tamo odakle dolaze.
– Kriterijum je da čiodu ne može staviti gost koji nije prenoćio. Vremenom, ta mapa je počela da izgleda kao jež. Onda se desilo da gosti iz Amerike nemaju gde da zabodu čiodu. Zato sam kupio mapu sveta, i sada i nju popunjavamo.
Na salašu Katai školske lekcije iz udžbenika dobijaju život u učionici na otvorenom. Deca obilaze domaće životinje, rade u bašti, uče šta je seme, a šta čaura, kako raste grašak i paprika.
– Ono što uče u školi, ovde vide uživo. Ne samo da čuju – nego kopaju, beru, rade. I ja sam slušao o majčinoj dušici, video je na slici, ali dok je nisam sam ubrao, osušio, napravio čaj, nisam znao da je prepoznam. I to je razlika, kod nas učiteljica objašnjava, a oni odmah vide o čemu govori, jer jedno je slika u knjizi, a drugo kad držiš u ruci – objašnjava domaćin.
Doli i Tornado zvezde salaša
Pored restorana i amfiteatra, na salašu postoje igrališta i tradicionalno seosko dvorište sa mnoštvom domaćih životinja. U dogovoru sa domaćinima, mogu se organizovati razne radionice – jahanje konja, vožnja traktorom, fijakerom, kao i raznovrsne radionice, poseta Pekarskom muzeju u selu, Zavičajnoj kući i Lovačkom domu, gde mogu poslušati priču o vremenu koje je prethodilo današnjem, ubrzanom ritmu života.
Kako je naš sagovornik podelio, posebna atrakcija deci su konji Doli i Tornado, zvezde salaša koje tu slobodno obitavaju i imaju važan zadatak – da privuku decu prirodi i životinjama.
Tokom školske godine, a naročito u prolećnim mesecima, salaš gotovo svakodnevno dočekuje grupe dece iz cele Vojvodine, najčešće iz Novog Sada, Beograda i Valjeva. Jednodnevni izleti pažljivo su osmišljeni kako bi deca provela dan u prirodi – od jutra do popodneva.
Iza svega stoji porodični rad, a u poslovima na salašu učestvuju svi – naš sagovornik kaže da je tako vaspitao i svoje troje dece.
– Imam sreću da mi je cela porodica vredna, i moja supruga i deca. Kada nešto radiš bez volje, to umara. Ali ako radiš s radošću – kao ja – onda nisi umoran – naglasio je Katai, koji i u osmoj deceniji života ne posustaje. – Sin me pita uveče: „Tata, jesi li umoran?“ A ja mu kažem da nisam. Ja sam neumoran.
Kako kaže, zvali su ga i iz Doma penzionera na druženje, ali se on ne oseća staro, niti ima vremena za to – ima posla.
S. Milačić i D. Andulajević
Projekat „Raznolikost u srcu – priče lokalnih udruženja i organizacija opštine Mali Iđoš“ realizuje Dnevnik Vojvodina pres, a sufinansiran je iz budžeta Opštine Mali Iđoš. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.