(FOTO, VIDEO) NJENE SKULPTURE SU SVUDA, A NJENOG IMENA NEMA NIGDE! Vajarka Ana Bešlić u Subotici nema ni ulicu ni bistu
Dvanaest javnih spomenika u Subotici nose njen umetnički potpis, ali Ana Bešlić nema ni svoju bistu, ni ulicu koja nosi njeno ime.
Danas se navršava tačno 18 godina od smrti Ane Bešlić, jedne od najznačajnijih jugoslovenskih vajarki 20. veka. Umrla je u Beogradu 26. januara 2008. godine, u 96. godini života, ostavljajući za sobom bogato umetničko nasleđe koje i danas oblikuje vizuelni identitet Subotice i drugih gradova. Ali iza impresivnog opusa krije se zapanjujuća praznina - grad kome je dala toliko, njoj nije dao gotovo ništa.
Dvanaest spomenika, nula ulica
"Evo, recimo, Ana Bešlić na teritoriji Subotice. Opština Subotica ima 12 spomenika, ali ona nema svoju bistu, nema čak ni svoju ulicu, da se ulica zove Ana Bešlić. A zaslužna je", konstatuje Maja Rakočević Cvijanov, vajarka-konzervatorka savetnica zaposlena u Međuopštinskom zavodu za zaštitu spomenika Subotica.
Dvanaest spomenika. To je impresivan broj koji svedoči o plodnosti njenog rada i značaju koji je njen opus imao za grad. Ali matematika je nemilosrdna - dvanaest spomenika, nula ulica, nula bisti. To je matematika zaborava koja možda najbolje ilustruje sistemski problem u načinu na koji se vrednuje doprinos žena kulturi i umetnosti.
"Znači, ona je za nas veoma važna vajarka. U javnom prostoru 12 spomenika, to puno govori, ali mi nemamo uopšte, recimo, njenu bistu", ističe Rakočev Cvijanov, dodajući: "Ima spomenike i u Beogradu, i u Vinkovcima, i širom sveta."
Ovaj paradoks - biti sveprisutna kroz delo, ali potpuno odsutna kao ličnost - govori o tome kako društvo može ceniti umetnost, ali zanemariti umetnika; kako može živeti okruženo radovima jedne žene, ali je ne smatrati dovoljno važnom da ponese bar jednu ulicu.
Pionirka u svetu muškaraca
Ana Bešlić je rođena 16. marta 1912. godine u Bajmoku, u mešovitom braku. Školovala se u Zagrebu, Gracu i Beču, a u Beograd se doselila 1937. godine. Upisala je vajarski odsek na Akademiji likovnih umetnosti kod profesora Sretena Stojanovića, a kasnije nastavila studije kod samog Tome Rosandića, u čijoj je majstorskoj radionici radila kao saradnik od 1950. do 1955. godine.
U vreme kada je umetnička scena bila dominantno muška teritorija, Ana Bešlić je uspela da se afirmiše kao jedna od najznačajnijih vajarki svoje generacije. Bila je među deset umetnika koji su izlagali na prvom Oktobarskom salonu 1960. godine, prestižnoj manifestaciji koja je označila prekretnicu u jugoslovenskoj umetnosti.
Od socijalističkog realizma do apstraktnih forma
Njen umetnički razvoj bio je izuzetan. Brzo je napustila tradiciju socijalističkog realizma i pod uticajem izložbe Henrija Mura, koja je održana u Beogradu 1955. godine, krenula putem slobodne forme. Tokom sedamdesetih godina dostigla je punu zrelost svog stila, stvarajući skulpture autentične voluminoznosti sa monohromnim površinama.
Ana Bešlić je bila izuzetno produktivna - osim brojnih javnih spomenika i skulptura, imala je dvadesetak samostalnih izložbi širom bivše Jugoslavije, od Subotice i Beograda do Ljubljane i Labina. Dobitnica je mnogih prestižnih nagrada, uključujući Oktobarsku nagradu grada Beograda 1979. godine, kao i nagrada za značajne spomenike poput onog u Kragujevcu i Jajincima.
Kada "Grupa" postaje "Majka i dete"
Interesantna je i priča o tome kako se njena dela tumače. Ono što je Ana Bešlić nazvala "Grupa" ili "Forma", građani Subotice su preimenovali u "Majka i dete" - interpretacija koja ženu automatski svodi na ulogu majke, iako to nije bila autorska namera.
"Majka i dete spomenik, to su građani nazvali majka i dete, a Ana Bešlić taj spomenik nazvala Grupa", objašnjava Rakočević Cvijanov. "Zapravo to građani i taj spomenik zovu majka i dete. Jednostavno, umetnici, verovatno, taj svoj intimni život, možda, kroz te neke apstraktne ili asocijativne forme, kojima se Ana Bešlić takođe bavila, ispoljavaju neke svoje, možda, težnje, sadržaje i tako to asocira ljude na majku i dete."
Ali kada je Ana Bešlić zaista želela da govori o majčinstvu, bila je direktna i nedvosmislena. "Ana Bešlić nikad nije nazvala majka i dete. Ali ono što je ona nazvala majka i sin, to je spomenik u Aleksandrovu, ispred pravoslavne crkve, jedan spomenik velikih dimenzija iz 1950. godine, gde prikazuje majku i sina kao u čast antifašističkoj borbi", ističe konzervatorka.
Sistemski problem
Problem koji Ana Bešlić ilustruje deo je mnogo šireg sistemskog zanemarivanja doprinosa žena. "Mi uopšte nemamo spomenike takvim ženama. To sam rekla, pa mogu sad i da podvučem. Nemamo“, kaže naša ssgovornica, a pauza u njenom govoru zvuči kao uzdah nad propuštenim prilikama.
"A da ne kažemo ono za sve druge struke žena, ili da kažemo ono njihova dostignuća, ne nemamo nikakve spomenike", dodaje ona.
Njihov rad se prihvata, koristi, postaje deo identiteta grada, ali one same ostaju u senci sopstvenih dela. Ana Bešlić je oblikovala Suboticu, ali Subotica nije oblikovala dovoljno prostora za nju.
Tekst, foto i video: Sandra Iršević