OVAJ SLATKIŠ JE SIMBOL POVRATKA TRADICIJI Kako je KITNIKEZ prevagnuo da DRAGAN RADUKIN ostane u Titelu i osnuje svoj biznis OVO JE NJEGOVA PRIČA
Miris kuvanih dunja širi se malom radionicom u Titelu, na obodu Titelskog brega.
U tom gustom, slatko-kiselom mirisu, kao da su se pomešali vreme i sećanja nekadašnje vojvođanske kuhinje i današnji pokušaji mladih da u selu pronađu svoju budućnost. Upravo tu, u porodici Radukin, nastaje kitnikez po receptu starom skoro jedan vek.
Ovaj slatkiš, koji su u Vojvodinu doneli Austrougari, nekada je bio neizostavni deo trpeze. U vreme kada se slatko nije kupovalo u prodavnici, već strpljivo kuvalo u šerpama, kitnikez je bio dostupan svakoj kući. Danas, međutim, on ima i novu ulogu, postaje simbol povratka tradiciji, ali i razlog da mladi ljudi ostanu tamo gde su odrasli.
Dragan Radukin jedan je od onih koji su odlučili da ne napuste selo. Dok meša gustu masu od dunja, priča kako je sve počelo.
– Moja baka je donela recept kada se doselila u Titel. On se prenosio u porodici, ali dugo je bio samo deo naše kuće. Onda je otac došao na ideju da to pretvorimo u nešto više, da počnemo proizvodnju i ponudimo ga drugima – kaže Dragan, koji je inače i tamburaš.
Ta odluka, doneta pre više od deset godina, nije značila samo pokretanje malog porodičnog posla. Za njega je to bio i izbor da ostane. U vremenu kada mladi masovno odlaze u veće gradove ili inostranstvo, on je izabrao da svoju budućnost gradi upravo tu, među voćnjacima i starim receptima.
Proizvodnja kitnikeza nije brz proces. Dunje se dugo kuvaju, zatim masa odležava, suši se i polako dobija svoju prepoznatljivu strukturu i tamnocrvenu boju. Što duže stoji, manje je sladak, ali kvalitetniji, baš kao što i život na selu traži strpljenje, ali vremenom daje čvršće rezultate.
– Danas ga mnogi prave da bude sjajan i odmah spreman za jelo, ali pravi kitnikez traži vreme. Mi smo odlučili da ostanemo verni tome – objašnjava Dragan.
Nekada su domaćice kitnikez čuvale kao dragocenost. Umotan u papir, skriven u kutijama i ormarima, čekao je praznike i posebne prilike. Ipak, kako se kroz smeh prepričava, deca su ga uvek nekako pronalazila pre vremena.
Ovaj slatkiš ponovo nalazi svoje mesto na trpezama. Na sajmovima, gde Radukini predstavljaju svoj proizvod, često se dešava da kupci zastanu, probaju i na trenutak se vrate u detinjstvo.
U Italiji poznat kao kotonjata, u Španiji kao dulče de membrilo, u Grčkoj kao kidoni, kitnikez je svuda jednostavan proizvod od dunja, ali i deo kulture. U Srbiji, on danas dobija i novo značenje, postaje primer kako se tradicija može pretvoriti u održiv posao.
Simbol slatkog trajanja
Radukini su vremenom proširili ponudu i na dekorativne rolate od dunja, koji sve češće postaju deo svečanih trpeza. Ovi pažljivo oblikovani slatki zalogaji posebno su traženi za svadbe, gde ih mladenci biraju kao autentičan poklon za svoje goste. Umesto uobičajenih darova, sve više parova odlučuje se za nešto što nosi pečat tradicije i domaće proizvodnje, pa rolati od kitnikeza, upakovani sa pažnjom i u duhu starih običaja, postaju simbol trajnosti, zahvalnosti i povratka korenima.
Porodica Radukin dunje uzgaja na sopstvenom imanju, a proizvodnju je podigla na nivo male radionice koja radi tokom cele godine. Sela u Vojvodini, kao i širom Srbije, suočavaju se sa odlaskom mladih. Nedostatak posla, manje mogućnosti i želja za bržim životom odvode čitave generacije. Ipak, primeri poput Radukina pokazuju da postoji i drugačiji put.
– Nije lako, ali ima smisla. Kada vidite da od nečega što je deo vaše porodice možete da napravite posao, onda i ostanak dobija drugu težinu – kaže Dragan.
Zabranjeno je preuzimanje teksta ili dela teksta bez navođenja autora i naše medijske kuće, u vidu živog linka koji vodi ka originalnom sadržaju. Svako kršenje ovog pravila tretiraće se kao povreda autorskih prava.