ŠTA PROŠLOST GOVORI DANAŠNJOJ DECI Zavičajna kuća, jurta i druge lekcije sa salaša Katai
Na Salašu Katai razgovori često odu mnogo dalje od izleta, domaćih životinja i radionica za decu. Ovde se, između dve grupe, uz čašu domaćeg čaja od majčine dušice, otvaraju teme o tome kako se nekada živelo – i šta se usput izgubilo.
– Sasvim drugačije živimo sada. Život se toliko ubrzao da je to nešto neverovatno. Imam 75 godina, i dobro pamtim kako je nekad bilo – kaže Geza Katai, domaćin salaša Katai. – Mi smo vodu pili iz bunara. Pranje ruku – u lavoru, više puta. Danas pustiš slavinu i gotovo. Sve je brzo.
Na salašu se služi čaj od bilja ubranog na obližnjoj livadi.
– Svaki put pitaju: od čega je ovaj čaj? A ja kažem – od onoga što sam sam ubrao. Kopriva, majčina dušica, lipa. Sve ovde raste – priča on.
Kako naš sagovornik kaže, kako se voda menja kroz decenije, tako se i današnja deca dosta razlikuju.
– Ranije se niko nije javljao sa alergijama. Danas učiteljice odmah kažu ko je na šta alergičan. Sve je tretirano, sve je prskano, tako je sada – kaže, ali se ne žali. U njegovom domaćinstvu, obraća se pažnja na svaku sitnicu i svakome se poklanja pažnja, bilo je da u pitanju hrana ili drugi alergeni koji nekome mogu ugroziti zdravlje.
Ipak, deca imaju potrebu da saznaju kako je nekad izgledao svet, makar na jedan dan. Zato su ovde priče o nekadašnjem životu, objekti poput zemunice i stari alati – samo sredstvo za razgovor, a ne cilj sami po sebi, jer nije važno da sve bude kao nekad, važno je da deca znaju da može i drugačije.
Taj razgovor o životu nekad i sad na salašu Katai dobija i svoj prostorni okvir. U okviru kompleksa nalazi se i Zavičajna kuća, uređena tako da dočara svakodnevicu nekadašnjih vojvođanskih domaćinstava. Stari predmeti, način uređenja i priče koje ih prate služe kao povod za razgovor, a ne kao muzejska lekcija.
Deci je posebno zanimljiva i zemunica na salašu koja imitira život u jurtama, koju odmila zovu „Kuća teletabisa“.
– Nekada su u njima živeli pastiri – objašnjava Katai. – Nije bilo udobno, ali deci pričamo gde je bilo ognjište, kako dim izlazi i kako se živelo u skladu s prirodom. Tako deca saznaju o životu koji nije bio lak. Inače, jurte su se pravile od kože, a mi smo napravili u istom obliku, ali od cigala, od čvrste građe, da bi nam duže trajalo.
Da je važan balans između prošlosti i sadašnjosti, vidi se u svakom metru salaša. Trenutno je u izgradnji i smeštaj „bez barijera“, deset dvokrevetnih jedinica prilagođenih osobama sa invaliditetom.
S. Milačić i D. Andulajević
Projekat „Raznolikost u srcu – priče lokalnih udruženja i organizacija opštine Mali Iđoš“ realizuje Dnevnik Vojvodina pres, a sufinansiran je iz budžeta Opštine Mali Iđoš. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.