ANKA JE JEDINA KOJA IMA DVA SERTIFIKATA ZA STARE ZANATE U SRBIJI Kako je Pančevka pretvorila kuglicu od vune u brend
U svetu masovne proizvodnje i sintetičkih materijala, retkost je pronaći osobu koja s toliko ljubavi i posvećenosti neguje tradiciju ručnog rada.
Anka Škembarević iz Pančeva je upravo takva – žena koja je sasvim slučajno otkrila umetnost valjanja vune, a danas vodi sopstvenu radionicu i jedina je u Srbiji koja ima čak dva sertifikata za stare zanate, izdata od strane Ministarstva privrede.
– Šetajući sam naišla na oglasnu tablu na kojoj je pisalo „Radionica veza – zlatoveza i tkanja, subotom od 16 do 18 sati“, ponešto sam znala o zlatovezu i tkanju, još kao dete sam naučila da vezem od majke, a vezom za „Narodnu radinost“ sam ostvarila i svoju prvu zaradu kao srednoškolka. Tri godine sam pohađala obuke pod vođstvom Sonje Gregurić, divno sam se družila sa ženama koje su dolazile radionice, razmenjivale smo iskustva i zajedno učile – istakla je Anka za „Dnevnik“.
Na jednoj od radionica, Sonja je pokazala veštinu valjanja kuglice od vune sa toplom vodom i domaćim sapunom, za šta su se sve polaznice zainteresovale. Tako je počela Ankina priča, i od jedne kuglice, 2012. godine nastala je Zanatska radnja „Anka i razigrana vuna“. Taj put nije bilo lak, ali je, zahvaljujući istrajnosti i posvećenosti, naša sagovornica danas preduzetnica, umetnica i edukatorka. Već nekoliko godina drži obuke valjanja vune, a kroz njene časove prošle su mnoge žene koje sada i same stvaraju. Iako najviše samostalna, porodica joj pruža podršku u vidu logistike.
– Inspiraciju nalazim svuda, u tradiciji, modnim detaljima, prirodi i na internetu. Služim se tehnikama veza, zlatoveza, tkanja, valjanjem vune, kao i ekoprintom i mediumprintom. Volim da kombinujem tehnike i koristim različite materijale: vunu, svilu i pamuk – objasnila je naša sagovornica.
Interesovanje za njene proizvode raste, a najviše ih prodaje u svojoj radnji, a onda putem interneta, na manifestacijama i bazarima. Anka smatra direktan kontakt sa kupcima dragocenim – ljudi žele da znaju ko je i kako napravio ono što kupuju, šta je bila inspiracija i kako da ga održavaju. Zahvaljujući toj ličnoj noti, njeni radovi stigli su i do Japana, Kanade, Francuske, Južne Afrike.
– Moji kupci su osobe koje vole prirodne materijale, ručni rad, nešto unikatno i originalno, svih starosnih doba. Ručni radovi moraju da prate trendove, moraju da se prilagođavaju vremenu, jer tako opstaju – naglasila je Anka.
Kada ste zanatlija, problema ima mnogo, kaže naša sagovornica. Najveći problem nije nabavka vune, već nedostatak prostora za plasiranje i prodaju isključivo ručnog rada. Potrebna su mesta gde će zanatlija, a ne organizator, biti taj koji najviše zarađuje, rekla je ona i dodala da se u Srbiji ručni rad malo vrednuje.
Anka posebno ističe značaj edukacije – obuke iz ručnog rada treba da počnu još u zabavištu. Kako kaže, radila je sa malom decom koja rado uče i učestvuju, ali se to interesovanje gubi pri kraju osnovne škole. Ističe i da bi kroz čitavo školovanje mladi trebalo da imaju časove ručnog rada, da se kroz radionice i projekte uključe u izradu raznih predmeta i tako im se probudi interesovanje.
Projekat „Stari zanati - nova šansa” realizuje Dnevnik Vojvodina press, a sufinansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose sa verskim zajednicama. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.