„DNEVNIK” U SELU DO HILJADU STANOVNIKA – ŠUMARAK Uz šumu se najzdravije živi
Uz sam rub Deliblatske peščare i šume, skoro neprimetan s glavnog puta, nalazi se seoce Šumarak u kom prespava oko stotinak duša.
I budući da deo naselja „očešete” s glavnog puta, ne stičete baš pravi utisak kako izgleda živeti u ulici koja zapravo broji najviše žitelja, skrajnutih od saobraćajnog haosa koji danoćno tuda tutnji.
Štaviše, kad s te regionalne saobraćajnice skrenete na jedinom račvanju, ulazite u šor koji nosi ime po samom selu, koji je dovoljno uzan da njime prođe jedno vozilo i pride dvaput okićen ležećim policajcima, da slučajno nekome ne bi palo na pamet da i u tom delu remeti život onih koji u Šumarku najviše cene mir i tišinu.
Trenutno ne postoji ništa što bi nam znatno olakšalo život, osim priključivanja na gasnu mrežu, ali zbog i dalje malog broja meštana, mnogo toga nam je onemogućeno (Slavica Uršli)
– To što nam je selo ovako malo ima i prednosti i mana, ali najvažnije nam je što imamo prirodu i čist vazduh – priča predsednica Udruženja žena „Šumarak 2” Slavica Uršli, koja nas je dočekala u sali obnovljenog Doma kulture. – Ovde nemamo školu već 40-ak godina, pa naša deca idu u Gaj i Dubovac, ko gde želi, a Opština Kovin je obezbedila taksti prevoz za sve njih.
Lako je reklamirati se kad imaš kvalitet
Pre 14 meseci braća Boban i Dejan Ilić otvorili su restoran „Peščarin raj” na glavnom putu u Šumarku, i može se reći da su već postali prepoznatljivo odredište mnogim prolaznicima koji se vozaju trasom od Kovina do Vršca, Bele Crkve iliti Rumunije. Osim što uvek imaju svežu hranu – pečenja, sačeve, čorbe i kuvana jela, mućkalice, roštilj i slično – osvežavajuća ‘ladovina i domaćinska atmosfera obavezan su deo „Peščarine” ponude.
– Važno je imati fenomenalno osoblje kao što su naše devojke, kao i dobru hranu koja je uvek sveža, što je najbitnije – napominje Boban, zadužen za ugostiteljski i povremeno kuvarski segment. – Naši gosti se osećaju kao da su došli kod rodbine, jer im uvek svima posvetim pažnju, pitam ih kako su, da li su zadovoljni.
Pažljiv odnos prema onima koji svoj apetit povere „Peščarinom raju” rezultat je pre svega ljubavi prema ugostiteljstvu, ali i radnom stažu koji Boban predano beleži već 36 godina.
– Sve se može naučiti, ali najosnovnija stvar je kako pristupiti ljudima, a za to treba biti rođen – naglašava naš sagovornik. – Naravno, došlo je vreme da se bez reklame ne može ništa, a uvek je najbolja ona „od usta do usta”, premda je najbitnije da bude iskrena. Takođe, lako je reklamirati se kad imaš kvalitet.
Ako mislite da je Šumarak previše mali i da nemate razloga da u njemu zastanete i predahnete, grdno se varate! Jer, nakon šetnje po šumi i te kako imate priliku gde da sednete i osvežite se, a kako je u ovom delu Banata turistički potencijal neograničen, držimo fige da jednog dana ozbiljnije zaživi, što će dobro doći i turistima, a naravno i meštanima i ugostiteljima.
Odrasli meštani uglavnom putuju za Kovin gde rade, pa usput svoje mališane vode i u vrtić. Međutim, ima i nekoliko porodica koje su fokusirane na poljoprivredu, premda je ona, prema rečima naše sagovornice, ove godine na ivici opstanka.
– Najpre smo imali problem da nam je svo voće smrzlo, a sad su velike suše, što se najbolje vidi u našoj ulici koja je inače jako lepa, ali sad je cela izgorela na ovim vrućinama – priča Slavica, čija je kuća s velikom okućnicom kao raj na zemlji, u hladovini, s raznim životinjama, bašticom i mnogo dece. – S jedne strane nam je prednost što imamo pašnjake za ispašu naše stoke, ali s druge strane je uvek borba oko zakupa, jer oni pripadaju deliblatskom ataru, pa mi moramo da čekamo drugi krug licitacije kako bismo nešto dobili. Nas troje je u tom jednom delu pašnjaka obezbedilo mašine i napravili smo pojilo za krave.
Stanovnici iz šume oformili Šumarak
Pre nego što je 1947. godine zvanično oformljeno naselje Šumarak, žitelji su živeli po okolnim salašima i vinogradarskim kućama u šumi. Prvo pominjanje stanovnika iz tog kraja bilo je 1893. ali pod nazivom Emanueltelep, zatim Emanuelovac od 1916. i sve do 1929. kada postaje Mali Dubovac i najzad 1947. Šumarak. Od tada se zvanično prati i struktura stanovništva, pa je tako po popisu iz 1948. godine bilo 233 stanovnika, pretežno Mađara, a potom i Srba.
Šumarak je idealan za seoski turizam. Staze kroz Deliblatsku peščaru, blizina Dunava i ostalih lepota južnog Banata, zdravi domaći proizvodi (poput kozjeg sira, mleka, grožđa, jaja i drugo) – samo su deo onoga što može privući turiste da se zadrže u ovom selu i poboljšaju život lokalaca. A o blagodetima ovog mesta jasno potvrđuje i podatak da su cene kuća i vikendica sa pet-šest hiljada evra skočile na 50.000 i više.
Staze kroz Deliblatsku peščaru, blizina Dunava i ostalih lepota južnog Banata, zdravi domaći proizvodi (poput kozjeg sira, mleka, grožđa, jaja i drugo) – samo su deo onoga što može privući turiste da se zadrže u Šumarku i poboljšaju život lokalaca
– Beograđani su tokom korone pokupovali mnogo kuća, a imamo i tri porodice koje su nam se doselile iz inostranstva. Trenutno ne postoji ništa što bi nam znatno olakšalo život, osim priključivanja na gasnu mrežu, ali zbog i dalje malog broja meštana, mnogo toga nam je onemogućeno – jasna je naša sagovornica.
Ipak, oni koji žive u Šumarku trude se najbolje što mogu da nešto u njemu razvijaju i ponude.
– Nas osam-devet žena koje smo najaktivnije u Udruženju „Šumarak 2” redovno idemo na manifestacije, učestvujemo u humanitarnim akcijama, a organizujemo dva događaja: Krofnijadu u oktobru i takmičenje u aranžiranju cveća koje obično bude u junu, ali ove godine se nije održalo. Svaka žena ima svoj recept za pravljenje krofni i sve budu odlične, ali mi se trudimo da gosti koji nam dođu budu i pobednici manifestacije – priča predsednica.