MILJAN STANKOVIĆ ČUVAR GRNČARSKOG ZANATA Od gline sve može da se napravi
Miljan Stanković iz Zrenjanina treća je generacija lončara - grnčara. Lončarstvom se bavio njegov deda, otac Dragoljub preneo je ovaj stari zanat iz Pirota u Zrenjanin, a Miljan je, učeći uz oca, nastavio da ga čuva do danas.
Lončari - grnčari su i Miljanov stric i njegova porodica, koji žive Vršcu. U selu u okolini Pirota, odakle su Stankovići, nekada se svaka druga porodica bavila grnčarstvom. Danas, prema onome što Miljan zna, tek poneka.
U Zrenjaninu, Miljan je jedini zanatlija grnčar. Ima još onih koji se grnčarstvom bave kao hobijem ili umetnošću.
-Nekako se podrazumevalo da ću nastaviti porodičnu tradiciju i porodični posao. To se i dogodilo, iako su se uslovi pogoršali, a tržište promenilo i smanjilo. Ipak, kao da su nam glina i grnčarija u krvi - kaže Miljan Stanković.
Da bi se dobila jedna saksija, posuda, amfora, dug je put. Počinje glinom.
-Kupujem oštećene blokove iz naše ciglane i natapam ih vodom da dođem do gline. To je proces koji traje nekoliko dana. Onda kreće obrada gline kroz nekoliko faza i završava se pečenjem. Ukoliko se keramika glazira, onda je to poslednja faza - objašnjava Miljan.
Mašine i alat uglavnom je nasledio od oca. U radionici ima mašinu koja je stara skoro jedan vek, a i dalje radi kao nova.
-Posao nije lak, ali možda je najteži deo pečenje. Keramika se peče u specijalno napravljenim pećima. Temperatura dostigne i 400 stepeni. Da bih stigao do vrha peći, moram da postavim merdevine, nije ni lako ni bezbedno. Ali, na to sam navikao jer se ovim zanatom bavim maltene ceo svoj život - ističe naš sagovornik.
Od gline, Miljan kog svi znaju kao Mileta grnčara, može sve da napravi.
-Najbolje se prodaju posude za pečenje. Saksije se traže u proleće, kad je sezona. Ali, pravim svašta - amfore, posude za vodu za piliće i zečeve, ćupove... Šta mi oko vidi, mogu da napravim, samo je pitanje hoće li to naći mušterije - smeje se Miljan.
Svoje proizvode prodaje nedeljom na Najlon pijaci u Novom Sadu. Ide na sve manifestacije, na cvetne bazare u proleće...
-Veliki je to posao za jednog čoveka. Od gline, preko izrade keramike, utovara na kamionče, do odlaska na pijace i manifestacije. No, to je moj život i onda o tome da li je teško i ne razmišljam. Nekada je od ovog posla moglo pristojno da se živi, danas da se preživi - naglašava Miljan Stanković.
Dodaje i da mu je žao što se ljudi danas malo bave glinom i što je ne poznaju kao nekad.
-Malo stariji se sećaju da je nekad na likovnom bar nekoliko časova godišnje bilo posvećeno glini. To je divan, prirodni materijal. Onda su dolazila i deca i nastavnici kod nas da nabave glinu, pa su se i upoznavali sa onim što radimo. Danas, kako čujem, glinu neće niko da čisti posle časa, pa se na likovnom koristi plastelin. Šteta, velika šteta - zaključuje Miljan Stanković, jedini, a možda i poslednji grnčar u Zrenjaninu.