NIJE SVAKI ANTIVIRUS POUZDAN: Šta razlikuje dobre od problematičnih rešenja; DA LI PROGRAM LUDUJE ILI SE PRAVI LUD
Sajber bezbednost odavno više nije pitanje toga „ko ima bolji antivirus“ ili „ko najbrže otkriva viruse“, iako smo skloni tome da poverujemo da je „naš jači“. Stvar padne u vodu kad se susretnemo s fišing ili nekim drugim hakerskim napadom, pa naš antivirus program krene da luduje ili počne da se pravi lud. E, u tome leži razlika između dobrog i ne tako blistavog antivirus softvera.
Prava razlika između dobrih i loših provajdera krije se u nečemu što je dugo bilo potcenjeno – a to su transparentnost, odgovornost i mogućnost nezavisne provere.
Nedavna nezavisna procena 14 vodećih dobavljača sajber-bezbednosnih rešenja pokazala je da je industrija formalno usklađena s propisima, ali da u praksi postoji veliki jaz. Većina kompanija ima korektno napisane politike privatnosti i tehničke uslove, ali samo mali broj njih spreman je da svoj rad stvarno izloži spoljnoj kontroli.
Najveći problem je što se u javnosti još uvek malo govori o tome da EDR alati, kao naslednici klasičnih antivirusa, prikupljaju osetljive telemetrijske podatke, šalju ih u klaud, upravljaju automatizovanim ažuriranjima i imaju duboka ovlašćenja u sistemu korisnika. To znači da softver kom se veruje drži u rukama najosetljiviji deo digitalnog okvira jedne kompanije. Zato je presudno ko kontroliše te procese – korisnik ili proizvođač.
Ko hoće da napreduje, mora transparentno
Regulatorne inicijative u svetu sve više zahtevaju sledljivost koda, bezbedan razvoj softvera, obavezne revizije i transparentnost nakon puštanja proizvoda na tržište. To pokazuje da će standardi koji su danas retkost, uskoro postati osnovni uslov za opstanak na tržištu.
- Kada nezavisni stručnjaci pregledaju naš rad, transparentnost postaje nešto što se može meriti – a ne samo prihvatiti na osnovu poverenja. Organizacijama pružamo konkretne dokaze na osnovu kojih mogu da odluče kome će verovati, dok istovremeno podstičemo podizanje standarda u čitavoj industriji sajber bezbednosti – rekao je Jevgenij Kasperski, osnivač kompanije , čiji se centri obrade podataka i sastavljanja softvera u Cirihu, Švajcarska. - Sve to znači jednu jednostavnu stvar: antivirus se više ne bira po reklami i brendu, već po tome da li dobavljač dopušta provere, revizije i nezavisnu analizu svog rada. Ko to ume i sme – verovatno je pouzdaniji. Ko izbegava – tu već počinje rizik.
Prema istom izveštaju, samo tri od 14 provajdera omogućavaju uvid u izvorni kod, procedure obrade podataka i softverske komponente (SBOM).
Još je manji broj onih koji dozvoljavaju nezavisnu verifikaciju da su verzije softvera koje se koriste identične onima koje su javno objavljene. Ako proizvođač to ne može da dokaže, korisnik nema način da zna šta se zaista nalazi u njegovim sistemima.
Kasperski, kažu njegovi stručnjaci, ima najširu ponudu u okviru Centara za transparentnost, koji uključuje i analizu pravila za detekciju pretnji, kao i verifikacionu proveru kojom se potvrđuje da se izgradnje softvera podudaraju s javno objavljenim verzijam Dakle, to što je u izlogu, nalazi se i u radnji.
Pored toga, značajan broj kompanija ne omogućava ni osnovne mehanizme kontrole ažuriranja. Iako gotovo svi imaju javne istorije verzija, samo nekoliko njih nudi fazno uvođenje ažuriranja, a još manje dozvoljava da se pregledaju virusne definicije ili isključe cloud servisi. Ovo nije samo tehnička sitnica – za institucije koje rade u regulisanim okruženjima (bankarstvo, energetika, zdravstvo, državna uprava), kontrola nad tim procesima je pravna i bezbednosna obaveza.
Još jedna važna razlika između dobrih i loših rešenja leži u transparentnosti prema državnim organima. Samo četiri kompanije, kažu u Kasperskom koji je među njima, redovno objavljuju izveštaje o zahtevima za dostupnost podataka. U praksi to znači da većina provajdera ne otkriva koliko, kada i pod kojim uslovima deli informacije sa državnim institucijama širom sveta. Za poslovne sisteme, to je kritičan rizik koji se često zanemaruje.
Iako se čini da je tehnički kvalitet i dalje glavni faktor pri izboru antivirusa, izveštaj pokazuje da u 2026. godini poverenje u bezbednosni softver više nije stvar marketinga, već dokazivosti. Korisnici – posebno CISO-i i IT direktore – treba da zanima ne samo „koliko preti otkriva“, već „koliko svog rada proizvođač sme da otvori“.
Ivana Radoičić