SA JEDNOG HEKTARA I DO 12.000 EVRA PRIHODA Ova biljka mogla bi da promeni poljoprivrednu računicu
Prinos u Srbiji može dostići 2,5-3 tone po hektaru, a veća zarada se ostvaruje preradom u proizvode poput putera ili ulja.
Dok se domaći poljoprivrednici uglavnom drže tradicionalnih kultura poput pšenice, kukuruza i paprike, sve više se govori o biljkama koje bi mogle da donesu dodatnu zaradu. Jedna od njih je kikiriki, čiji bi uzgoj, sudeći prema iskustvima i računici iz Srbije, mogao da bude zanimljiva alternativa za proizvođače.
Kikiriki se u Srbiji još uvek proizvodi u relativno malim količinama, dok se značajan deo potreba podmiruje uvozom.
Ipak, pojedini delovi zemlje imaju klimatske uslove koji odgovaraju ovoj kulturi, a računica pokazuje da se najveća vrednost ne mora ostvariti samo prodajom sirovog ploda.
Ulaganje do 2.500 evra po hektaru
Prema objavljenoj računici, za pokretanje proizvodnje kikirikija na jednom hektaru potrebno je između 1.750 i 2.500 evra. Najveći deo troškova odnosi se na navodnjavanje, za koje treba izdvojiti između 700 i 1.000 evra. Seme košta oko 200 do 250 evra, priprema zemljišta između 300 i 400 evra, dok se za zaštitu useva i radnu snagu procenjuje dodatnih 500 do 700 evra.
Kikirikiju pritom nije dovoljno samo obezbediti kvalitetno zemljište. Reč je o biljci koja zahteva toplotu i dovoljno dugu sezonu bez mraza, a posebnu pažnju treba posvetiti vodi u periodu cvetanja i formiranja mahuna.
Prosečan prinos naveden u ovoj računici kreće se između 2,5 i tri tone po hektaru. Ako se plod prodaje na veliko, prihod bi mogao da bude između 3.750 i 6.000 evra po hektaru. Međutim, upravo se preradom otvara mogućnost za znatno veću zaradu.
Najveća zarada nije u sirovom kikirikiju
Kikiriki može da se preradi u proizvode veće dodate vrednosti, poput kikiriki putera ili ulja. U takvom modelu navodi se potencijal prihoda od čak 10.000 do 12.000 evra po hektaru.
To, međutim, nije isto što i čista zarada. U računicu tada treba uključiti troškove prerade, ambalaže, skladištenja, marketinga i prodaje. Konačni rezultat zato u velikoj meri zavisi od toga kako je proizvođač organizovao proizvodnju i gde plasira robu.
Upravo je prerada zanimljiva jer poljoprivredniku omogućava da ne ostane samo na prodaji sirovine, već da od sopstvenog roda napravi gotov proizvod.
Može li da uspe i u Hrvatskoj?
Kikiriki je zanimljiv i iz hrvatske perspektive. Prema stručnom tekstu objavljenom u Gospodarskom listu, u Hrvatskoj se zasad ne uzgaja značajnije, osim kao svojevrsni baštenski kuriozitet. Ipak, stručnjaci navode da su pojedina kontinentalna područja zbog klimatskih uslova postala pogodnija za njegov uzgoj.
Kikiriki je tropska i suptropska biljka, ali se poslednjih decenija širi i prema umerenijim područjima. Za uspešan uzgoj potrebni su mu dug period bez mraza, dovoljno toplote i vode. Prema Gospodarskom listu, tokom vegetacije potrebno mu je između 500 i 1.000 milimetara vode, bilo kroz padavine ili navodnjavanje, dok je posebno kritičan period cvetanja i formiranja plodova.
Za hrvatske uslove, prema istom izvoru, mogle bi da budu zanimljive sorte kraće vegetacije, poput grupa Valencia i Spanish. Postoji i jedan posebno zanimljiv podatak. Stručni tekst Gospodarskog lista navodi da bi, uz odgovarajući plodored, potencijalni prinos od 1,5 do dve tone po hektaru na agroklimatski pogodnim površinama u Hrvatskoj mogao da predstavlja značajan proizvodni potencijal. Autor pritom posebno ističe područja poput Požeške kotline i Podravine, gde bi kikiriki mogao da bude zanimljiv i kao alternativa nekim tradicionalnim kulturama.
Nije dovoljno samo posejati i čekati
Iako kikiriki na prvi pogled deluje kao jednostavna kultura, proizvodnja zahteva dobro poznavanje agrotehnike. Njegov plod je zapravo mahuna koja se razvija ispod zemlje. Nakon oprašivanja cveta, izdanak se savija prema tlu i prodire u zemlju, gde se razvija mahuna. Zbog toga je važno da zemljište bude lagano i rastresito kako bi plodovi mogli pravilno da se formiraju i kasnije lakše vade.
Gospodarski list navodi da kikiriki najbolje uspeva na toplim, lakšim i peskovitim zemljištima, bogatim kalcijumom. Setva se obično obavlja u aprilu ili početkom maja, nakon što prođe opasnost od mraza, dok se berba najčešće odvija od septembra do kraja oktobra, odnosno pre prvih jesenjih mrazeva.