Čovek koji se nije po vetru vladao: U Muzeju Vojvodine otvorena izložba „Zastava slobode - Svetozar Miletić (1826-1901)”
„Vredno je videti taku zastavu koja se neće po vetru vladati, već će se svojim pravcem viti, ma vetar s istoka, ma sa zapada ili sa koje druge strane duvao”, pozdravio je Jovan Jovanović Zmaj pojavu političkog lista „Zastava” čiji je vlasnik, izdavač i urednik od izlaska prvog broja 21. februara 1866. pa sve do 1884. bio Svetozar Miletić.
„Zastava”, pokrenuta u Pešti, a već naredne godine preneta u Novi Sad, postala je centralno sredstvo Miletićevog javnog i političkog delovanja. Oko lista su se okupljali poznati književnici i javni radnici tog vremena – Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Mihailo Polit-Desančić, Giga Geršić, Vladimir Jovanović, Ilija Vučetić i Jovan Subotić, a „Zastava” je odigrala i važnu ulogu u okupljanju Srpske narodne slobodoumne stranke, formalno osnovane 1869. godine u Bečkereku.
O toj, ali i mnogim drugim stranicama života Svetozara Miletića – advokata, novinara, gradonačelnika Novog Sada i lidera Srpske narodne slobodoumne stranke, nesporno najvažnije politike figure prečanskih Srba u habsburškoj monarhiji – govori juče u Muzeju Vojvodine otvorena izložba „Zastava slobode – Svetozar Miletić (1826–1901), 200 godina od rođenja”, autorke Suzane Milovanović. Ova nadahnuto osmišljena postavka prati Miletićev put od detinjstva u Mošorinu i školovanja u Novom Sadu, Požunu i Beču, do delovanja u političkom, nacionalnom i kulturnom životu svoga vremena.
Rođen 22. februara 1826. godine u zanatlijskoj porodici, Miletić je već kao gimnazijalac privukao pažnju svojom darovitošću. Školovanje ga je odvelo iz Novog Sada u Požun, Peštu i Beč, a posle studija prava i doktorata nastanio se u Novom Sadu i počeo da se bavi advokaturom. Politika ga je, međutim, privukla još kao veoma mladog čoveka. U revolucionarnim događajima 1848. učestvovao je u Srpskom pokretu, a tada je nastala i njegova pesma „Već se srpska zastava vije svuda javno”, koja je pevana gotovo kao himna tadašnje Vojvodine. Motiv zastave tako je pratio Miletića mnogo pre nego što će to ime dati svom političkom novinarsko-uredničkom čedu.
Novi period njegovog političkog delovanja počeo je posle pada Bahovog apsolutizma. U članku „Na Tucin dan, 1860”, napisanom povodom ukidanja Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata i njegovog pripajanja Ugarskoj, Miletić je izložio pravac kojim je, po njegovom mišljenju, trebalo da krene politika Srba u Ugarskoj. Na Blagoveštenskom saboru 1861. svoja načela sažeo je u rečenicu: „Mi smo i Srbi i građani”, povezujući pitanje nacionalnih prava sa ustavnim i građanskim slobodama.
Njegovo delovanje nije ostalo ograničeno samo na politiku. Kao predsednik Srpske čitaonice učestvovao je 1861. u osnivanju Srpskog narodnog pozorišta, dok je u Matici srpskoj bio aktivan u godinama njenog preseljenja iz Pešte u Novi Sad. Na Miletićev predlog 1865. u Matici je proglašena potpuna sloboda pravopisa, pa su tekstovi mogli biti štampani pravopisom za koji se sami autori opredele.
Đurđev: Naša je obaveza da pamtimo
„Postoje ljudi čiji život ne pripada samo vremenu u kojem su živeli. Postoje ličnosti koje nadžive svoju epohu zato što su njihova dela i ostvarenja veća i duža od pamćenja od jednog ljudskog veka. Svetozar Miletić je svakako bio jedan od njih”, poručio je, otvarajući izložbu , istoričar Petar Đurđev, savetnik novosadskog gradonačelnika. „Dva veka posle Miletićevog rođenja naša je obaveza da pamtimo njegov život i delo. Ne samo da bismo se setili čoveka rođenog pre dvesta godina, već da bismo razumeli vreme koje ga je stvorilo, borbe koje je vodio i trag koji je ostavio. Zato, odajući počast Svetozaru Miletiću, odajemo počast generacijama Novosađana koje su pre nas gradile ovo mesto kulture, učenosti i nacionalnog ponosa”...
Miletić je dva puta biran za gradonačelnika Novog Sada. Tokom njegovih mandata srpski jezik uveden je u službenu upotrebu gradske uprave, a zalagao se i za osnivanje Pravne akademije u Novom Sadu. No, njegovo snažno političko delovanje dovodilo ga je u sukob sa vlastima, pa tako i posebno mesto u izložbi imaju njegova robijanja u Vacu i podrška koju je u tim godinama dobijao među Srbima u Ugarskoj.
Po izlasku iz zatvora 1879. godine Miletić se ponovo uključio u javni život i nastavio rad u „Zastavi”, ali se početkom osamdesetih postepeno povukao iz politike. Poslednje godine života proveo je u krugu porodice. Umro je 4. februara 1901. u Vršcu, sahranjen je na Uspenskom groblju u Novom Sadu, a na večni počinak ispratile su ga hiljade ljudi.
Izložba Muzeja Vojvodine, kroz dokumenta, fotografije, litografije, portrete i predmete iz porodične zaostavštine, pokazuje i kako je tokom decenija građeno sećanje na Miletića – od „Miletićeve zlatice” iz 1870. i proslave njegovog 70. rođendana do modela za spomenik, čiji je autor čuveni srpski vajar Đorđe Jovanović, i samog spomenika, rad Ivana Meštrovića, otkrivenog 1939. godine na novosadskom glavnom trgu. Dva veka od rođenja, njegova biografija istovremeno ostaje i svedočanstvo o velikim temama jedne epohe – nacionalnim pravima, građanskim slobodama, slobodi štampe, političkom organizovanju i vremenu u kojem je Novi Sad izrastao u važno središte srpskog javnog i kulturnog života u Habzburškoj monarhiji.