LJUBAV KAKVA SE ZASLUŽUJE „Fiume o morte!” Igora Bezinovića - priča o gradu i ljudima
Rijeka je, poput Novog Sada, bila Evropska prestonica kulture. Nije imala tu sreću da 2020. prođe netaknuta, jer je gotovo sve planove poremetila pandemija kovida-19.
Tačno sto godina pre toga, otkriće se u filmu „Fiume o morte!” (Rijeka ili smrt!) Igora Bezinovića, Rijeka je bila još nesrećnija.
Film Igora Bezinovića veoma je aktuelan ne samo zbog nagrada koje osvaja na festivalima. Autorski pristup da bude nešto između dokumentarnog i igranog filma, veoma je inovativan, a producentski poduhvat u pogledu fotografije, kostima, tona, izbora lokacija i načina obrade arhivske građe, kao i snimljenog materijala, montaže, estetski je upečatljiv u svim kategorijama.
Te 1920, tačnije godinu, dve pre, Rijeka je, poput mnogih gradova nekadašnje Jugoslavije, upravo izašla iz kandži Austrougarske monarhije. S obzirom na to da se nalazi u Istri, u neposrednoj blizini Italije, zapala je za oko jednom opskurnom italijanskom političaru, preciznije fašisti, pesniku, erotomanu, danas bi se reklo i narcisu, psihopati, Gabrieleu D’Anunciju. U gotovo neverovatnoj misiji, uprkos novoproklamovanoj pripadnosti Kraljevini Jugoslavije, čak uprkos i protivljenju Kraljevine Italije, D’Anuncijo zauzima grad, da bi čak u jednom trenutku bio proglašen njegov slobodni status. Godinu i po je trajao D’Anuncijev san o gradu-državi-orgiji, dok ga nisu prenuli pucnji rodne mu Italije kojoj je nešto ranije objavio rat. Ti pucnji pretvorili su se u eksplozije, nakon kojih se ne samo probudio, nego i sleteo sa vlasti.
Brojne su zgode i nezgode pratile ovu riječku samoproklamovanu samonezavisnost. Moja omiljena je odrubljivanje jedne od dve glave statuete orla na gradskom tornju. Ona možda na najbolji način opisuje svu količinu samovolje i nedoraslosti jednoj ozbiljnijoj političkoj partituri. Kao što to običaj u ovakvim istorijskim epizodama biva, orao nije bio jedini uskraćen za glavu. Veća šteta je onih kojima je ta glava bila jedina, ljudi koji su izginuli zarad nešto malo političke slave jednog velikog ekscentrika i egzibicioniste.
Godinu i po je trajao D’Anuncijev san o gradu-državi-orgiji, dok ga nisu prenuli pucnji rodne mu Italije
Bezinović priču počinje anketom na riječkim ulicama sa jednostavnim pitanjem: „Znate li ko je bio Gabriele D’Anuncio?” Pitanja se zatim usložnjavaju: „Da li biste ga igrali u filmu?”, „Da li biste igrali vojnika?”, „Da li biste igrali D’Anuncijevu ljubavnicu?”, „Da li biste pristali da poginete u filmu?” Drugim rečima, početna anketa postaje kasting, a mi gledamo kako se dalje radnja razvija, kroz ulaženje likova sa riječkih trgova i ulica, u uloge likova iz filma. Kasnije, vidimo i interakciju sada već likova iz filma sa likova na ulicama i trgovima, tokom snimanja scena, indirektno svedočeći koliko je njih još uvek za ili protiv italijanskih ili južnoslovenskih snova između dva svetska rata.
Ono što je najlepše u filmu „Fiume o morte!” svedočanstvo je o prolaznosti istorije, imena, država, političkih projekata... I sasvim izvesno, svedočanstvo o neuništivosti ljudske oholosti, takoreći gluposti. U pogledu filma, i to je ono što Novi Sad ni kapitalizacijom projekta Evropska prestonica kulture i pokušajem da se snimi prikladan film nikad nije dobio, Rijeka je dobila dostojnog umetničkog predstavnika. Igoru Bezinoviću je očigledno bilo potrebno mnogo ljubavi da napravi ovakvu posvetu svojoj Rijeci. Očigledno je Rijeka tu ljubav zaslužila.