INTERVJU
MARKO MILETIĆ, UMETNIČKI RUKOVODILAC „KAMERATE NOVI SAD”: Umetnost ne bira između tradicije i inovacije
Za uspešne koncertne aktivnosti i umetničke rezultate tokom protekle godine, gradski kamerni orkestar „Kamerata Novi Sad” nedavno je dobio priznanje za orkestar godine po izboru magazina „Muzika klasika”.
Ovo priznanje predstavlja još jednu potvrdu kontinuiranog umetničkog razvoja ansambla koji je izrastao iz „Kamerate Akademike”, osnovane 1988. u okviru Akademije umetnosti u Novom Sadu, a obnovljene 2007. na inicijativu violončeliste Marka Miletića. Danas „Kamerata Novi Sad” okuplja mlade muzičare, profesore i studente, gradeći prepoznatljiv umetnički identitet i savremen pristup izvođenju.
O nagradi, umetničkoj misiji i aktuelnim projektima razgovaramo sa umetničkim rukovodiocem orkestra Markom Miletićem.
– Svako priznanje prija jer predstavlja potvrdu da ono što radite dopire do stručne javnosti i publike. Ipak, mislim da je za jedan ansambl dugoročno važnija jasna svest o sopstvenom umetničkom identitetu. Nagrade dolaze i prolaze, dok ono što ostaje jeste pitanje da li ste uspeli da profilišete ansambl kroz prepoznatljiv zvuk, umetnički izraz, jasne vrednosti, društvenu odgovornost i iskren odnos prema publici. Verujem da uloga jednog orkestra danas nije samo da vrhunski izvodi muziku, već i da aktivno učestvuje u kulturnom životu zajednice, obrazuje novu publiku, dopire do sredina u kojima se koncerti ređe održavaju i zastupa vrednosti koje umetnost čine živim i važnim delom društva. Zato ovu nagradu doživljavamo pre svega kao podstrek da istrajemo u misiji koju „Kamerata Novi Sad” već godinama dosledno sprovodi – otkriva nam Marko Miletić.
U okviru jedinstvenog muzičko-scenskog projekta „Izveštaj o slepima” sarađivali ste prošle godine sa glumcem Džonom Malkovičem, koji je bio narator u vašem performansu na zatvaranju „Novi Sad Film festivala”. Šta je vama bilo najizazovnije u toj saradnji?
– Rad sa umetnikom kakav je Džon Malkovič bio je izuzetno iskustvo. Ono što mi je ostalo kao najvažniji utisak jeste njegova posvećenost detalju i duboko razumevanje muzike. To se ogleda u osećaju za ritam, tenziju, boju i formu muzičkog dela, što je bilo vidljivo već od prve probe i inspirisalo sve nas koji smo učestvovali u projektu. Otvoren sam za interdisciplinarne projekte i upravo mi je ovaj projekat još jednom potvrdio koliko snažan umetnički doživljaj može da nastane kada različite umetničke discipline sarađuju na pravi način. Takvi projekti uspevaju samo kada su svi elementi na sceni međusobno komplementarni i kada ne služe pukom gomilanju efekata, već zajedničkoj umetničkoj ideji.
Otkrivanje muzičkih svetova
Pripremate album „Zaigrajmo”. Šta ćete to publici novim projektom predstaviti i koja je njegova ideja?
– Album „Zaigrajmo” predstavlja tek početak jednog mnogo šireg projekta koji „Kamerata Novi Sad” namerava da razvija i u godinama koje dolaze. Ne posmatramo ga kao zaokruženu celinu koja se završava objavljivanjem albuma, već kao početak dugoročnog umetničkog istraživanja najrazličitijih folklornih i igračkih tradicija širom sveta. Već smo objavili prvi video-spot za kompoziciju „Mizet za Elizabetu” Georga Brajnšmida sa sjajnim violinistom Benijem Šmidom, a uskoro planiramo da predstavimo i još nekoliko novih spotova i kompozicija koje će biti deo tog projekta. Želja nam je da svaka od tih igara zadrži duh sredine iz koje potiče, svoju energiju i autentičnost, a da kroz aranžmane „Kamerata Novi Sad” istovremeno dobije i prepoznatljiv pečat našeg ansambla. U vremenu kada su nam različite kulture dostupnije nego ikada, verujemo da je važno da ih upoznajemo sa radoznalošću i poštovanjem. „Zaigrajmo” je zato naš poziv publici da zajedno sa nama otkriva bogatstvo različitih muzičkih tradicija, ali i da ne zaboravi ono što je zajedničko gotovo svim igrama sveta - njihovu sposobnost da okupe ljude, pokrenu ih i povežu kroz muziku.
Šta ste kroz saradnje sa izvođačima izvan klasične muzike (Rambo Amadeus, Božo Vrećo, Enigma…) naučili o orkestru, ali i o publici?
– Takve saradnje pokazale su koliko orkestar može biti fleksibilan i otvoren za različite umetničke jezike. Istovremeno, naučili smo da publika mnogo manje razmišlja o žanrovskim granicama nego što to ponekad čini muzička struka. Kada postoji kvalitet i iskrena umetnička komunikacija, publika je spremna da prati veoma različite sadržaje. Mislim da upravo u tome leži jedna od važnih uloga savremenih orkestara - da grade mostove između različitih muzičkih svetova, a ne da podižu zidove među njima. Ali, prioritet nam je da bez obzira na žanr saradnje budu sa autentičnim umetnicama, nikako reciklaže poput čestih „cover, tribute” i sličnih formi.
Da li Vas nekada opterećuje očekivanje da svaki novi projekat mora biti veći, hrabriji ili neobičniji od prethodnog budući da ste već postavili visoke umetničke standarde?
– Pre svega, hvala vam na komplimentu koji vaše pitanje sadrži. Ipak, nikada nismo razmišljali o tome da svaki naredni projekat mora da bude veći od prethodnog. Veličina sama po sebi nije vrednost kojoj težimo. Neki od naših umetnički najispunjenijih i za nas najznačajnijih nastupa bili su upravo oni najintimniji i najkamerniji, jer smo se kroz njih najdublje povezali međusobno i sa publikom, istovremeno pokazujući suštinu našeg ansambla. Odgovornost svakako postoji, ali ne u smislu pritiska da neprestano nadmašujemo sami sebe. Srećom, ne oskudevamo idejama. Mnogo više od pitanja šta će biti sledeće zaokuplja nas pitanje kako ćemo to ostvariti na najbolji mogući način. Verujem da uspeh jednog projekta pre svega zavisi od kvaliteta njegove realizacije. Kada nešto ne naiđe na onakav odjek kakav smo očekivali, ne tražimo razlog u publici, već najpre preispitujemo sopstveni rad.