EKSKLUZIVNO: Klotild Vaje, francuska balerina, koreografkinja i baletski pedagog: Svako ima svoju ulogu u svetu baleta
Klotild Vaje je jedna od istaknutih ličnosti evropskog baleta, bivša prvakinja Opere u Parizu i dugogodišnja maître de ballet (balet-majstor), koja danas vodi Balet Teatra San Karlo u Napulju.
Tokom svoje karijere sarađivala je sa brojnim koreografima i umetnicima, među kojima je bio i Rudolf Nurejev, a posebno se istakla u prenošenju i očuvanju klasičnog baletskog repertoara, kao i u radu sa novim generacijama baletskih umetnika. Pored izvođačke karijere, Vaje se godinama bavi pedagoškim i umetničkim radom, kao i postavljanjem i obnavljanjem poznatih baletskih dela. Kao istinski autoritet u svetu umetničke igre bila je nedavno gošća Novog Sada i radila sa sa ansamblom Baleta SNP-a.
U Pariskoj operi ste počeli da plešete sa 15 godina, a kasnije ste postali deo njenog umetničkog rukovodstva. Kako se institucija promenila tokom svih decenija koje ste proveli u njoj?
– Morate da imate na umu da razvoj Opere u Parizu ide u korak sa razvojem života i mladih ljudi. Ona je odraz društva. Kada sam ja imala 15 godina i kada pogledam kako su se razvile stvari danas, ne radimo ih na isti način. Sam način rada se promenio. Vremena su se promenila, pa se promenila i institucija. Tehnika igre se razvila, tela plesača su se promenila, mnogo toga se promenilo. Devojke, na primer, više nisu iste visine i građe kao nekada. U suštini, sve se razvija. Ali osnova koreografije je potpuno ista. Ako uzmete stari balet kao što je Žizela, ili Krcko Oraščić, veliki klasični balet, on se ne menja. Ali telo plesača, mentalitet i društvo se, naravno, menjaju. To je normalno i dobro. Menjaju se i pravila samog pozorišta. Danas imamo i društvene mreže, a one menjaju ceo svet. Igrač danas može da se predstavi na društvenim mrežama, da sam sebi napravi promociju. U moje vreme, u mojoj generaciji, toga nije bilo. Ali i to je dobro za njih, sve se vremenom razvija.
Prvi deo karijere proveli ste na sceni, pod pogledima publike, a kasnije ste postali neko čiji se posao uglavnom odvija iza scene. Šta ste o baletu shvatili tek kada više niste bili osoba koja ga izvodi?
– Kada ste mladi, igrate, i ne shvatate u potpunosti šta sve možete da uradite, samo radite. A kasnije, kada završite karijeru, počnete da razumete mnogo više stvari. Jer sada morate da objasnite igraču ono što ste vi nekada samo radili. I pomislim: da sam to znala ranije, možda bih neke stvari radila drugačije. Ali sve je to dobro i sviđa mi se što je moj put bio takav. Jer ja stalno učim. Učila sam i kada sam došla ovde, učila sam od velikih igrača koje sam upoznala. Stalno učim. To je umetnost. Ona je u stalnom pokretu, umetnost se neprestano kreće i razvija.
Kada vam je ponuđena pozicija ”maître de ballet” da li ste tada prepoznali pravi trenutak da se oprostite od scene i otvorite novo poglavlje u svojoj karijeri?
– To je bila prilika koja se ne odbija. Posle završetka karijere nemamo mnogo mogućnosti. Kada su mi ponudili posao, nisam mnogo razmišljala. Rekla sam: „Dobro, sada je trenutak.“ Ali nisam želela da nastavim da plešem nakon što mi je posao ponuđen. Naravno, svako je drugačiji. Za neke ljude je to drugačije. Za mene je bilo bolje da zatvorim jedna vrata i započnem nešto drugo. Doduše to je bilo veoma teško, jer je to bio ceo moj život i moja strast. Pokušala sam da pronađem novu strast a to su komunikacija, pedagogija i prenošenje znanja. I dalje sam u svojoj strasti, samo na drugačiji način. Više ne igram na sceni, ali ne mogu da kažem koji deo svog života i karijere volim više. Svaki deo je drugačiji.
Posle hiljada igrača koje ste videli tokom karijere, da li postoji trenutak kada pogledate mladog plesača i pomislite: „Ovde postoji nešto posebno“? Postoji li nešto što prepoznajete kod igrača, a što se ne može izmeriti tehnikom?
– Naravno, ali ponekad možete i da pogrešite. To se često dešava. Neko može da bude veoma dobar na probi, a kada izađe na scenu, pod svetlima, jednostavno ne znate šta će se dogoditi. Morate mnogo da radite da biste počeli da razumete kakvu osobu imate pred sobom. Jer ovaj posao je 60 posto mentalan. Naravno da je važan rad, ali mnogo toga je u glavi. Ne možete nekoga upoznati samo na sceni. Upoznajete ga u sali, na probama, i tek onda na sceni. A kod nekih ljudi se blokada pojavi tek kad izađe pred publiku. Ali kada imate zaista talentovanog igrača koji ne ume da nastupa dobro pred publikom, pokušavate da otkrijete zbog čega je tako i šta ga blokira. Da li je problem mentalni, fizički, ili nešto drugo. Pokušavam da pronađem pravi ključ. Verujem da svako ima svoj ključ. To mi je veoma važno. Mentalitet je veoma važan. Morate imati snažan mentalitet. Jer sa istim talentom jedna osoba može da ode daleko, a druga da ostane na istom mestu. I zašto? Zbog mentaliteta. Zato što nema dovoljno poverenja u sebe. Samopouzdanje je veoma važno. Ako radite ovaj posao, morate da verujete baletskim igračima, da im posvetite mnogo pažnje i da budete velikodušni prema njima. Ne treba ih osuđivati.
Nekim ljudima može biti veoma teško da prihvate svoju pozicij u kompaniji. Ali svaki plesač ima svoje mesto. Kada ste mladi, naravno, želite da budete solista, zvezda. A što ste stariji, više upoznajete svoje telo i bolje razumete sebe. Možda nećemo svi biti zvezde. Ali možete da radite svoj posao sa strašću i da shvatite: „U redu, ovo je moje mesto u kompaniji.“ A to mesto može biti veoma važno. Nije poenta u tome da svako mora da postane zvezda, jer očigledno ne mogu svi da budu. Kada ste dete ponekad je teško prihvatiti da možda vi to nećete biti. Ali onda je važno kako kompanija, osoblje, nastavnici i svi ostali uspeju da održe vašu strast. Ako nemate dobar ansambl, ne možete imati veliku zvezdu i predstava neće biti potpuna. Svi imaju svoju ulogu u baletu i svi zajedno stvaraju jednu veliku, lepu celinu. I naravno tu su muzičari, tehničari, scenografi, kostimografi svi oni učestvuju u predstavi.
Predstava pripada igračima
Vaš suprug je dirigent, i jednom ste uporedili maître de ballet-a sa pozicijom dirigenta. Šta publika retko shvata da se dogodilo pre nego što se zavesa uopšte podigne?
– Ponekad maître de ballet radi svoj posao tako da ga publika ne vidi, ali sve što radi, radi za publiku. Kod dirigenta je malo drugačije. On takođe radi mnogo toga unapred, priprema muzičare, pevače i sve ostalo, ali svoj posao obavlja i pred publikom. Maître de ballet priprema igrače, ali kada su oni na sceni, njegov posao je završen. Tada predstava pripada igračima. I to je to. Zato imamo veliku odgovornost, ali moramo da verujemo igraču. A verujete mu zato što ste sa njim veoma blisko radili. Objašnjavate mu, pokušavate da uradite sve što možete da razume ono što mu govorite. Morate da mu ostavite prostor da nešto prilagodi sebi i da vidite da svaka osoba nije ista. To je čovek, ne možete napraviti klonove. I upravo to čini sve veoma zanimljivim. Ponekad je sama predstava na sceni nešto potpuno drugo od onoga što ste zamislili, i to volim.
Balet ima tradicije koje se prenose generacijama, ali svaka generacija želi nešto i da promeni. Gde mislite da bi balet trebalo da ostane veran svojoj tradiciji, a gde bi trebalo da dozvoli sebi da se razvija?
– Važna je kombinacija jednog i drugog, novog i modernog, ali i tradicionalnog. Moramo da zadržimo tradiciju, ali moramo i da je razvijamo. Bitno je jer imamo vrlo različitu publiku. Imamo publiku koja želi jedno, ali i publiku koja želi nešto drugo. A igrač mora da bude sposoban da se prilagodi. Važno je i da upozna različite koreografe. U školi sam učila klasični balet. Ali kada je Rudolf Nurejev došao u kompaniju, otvorio je vrata mnogim mladim koreografima. Odjednom je sve postalo mnogo modernije. Kada je Vilijam Forsajt prvi put radio koreografiju za nas, mnogo toga novog smo naučili. Isto je bilo kada smo radili sa Matsom Ekom. pa su dolazili Marta Grejem, Pina Bauš.., bilo je toliko različitih ljudi i stilova. A kada učite i radite sa drugim, savremenim ljudima, zapravo bolje razumete i klasiku. Meni je veoma neobično kada vidim baletane kako igraju klasiku i deluju veoma ukočeno i uplašeno, a kada igraju savremeni balet, odjednom su potpuno slobodni. Pitam se zašto su toliko ukočeni u klasici, a toliko slobodni u savremenom baletu. Naravno, možda misle da nije isto zahtevno. Ali to je greška. To nije tačno. Kada radite Posvećenje proleća Pine Bauš, potrebno je dva ili tri meseca rada samo da biste savladali korake, a telo potpuno pati. I Mats Ek je veoma, veoma težak.
Telo baletskog igrača se tokom karijere menja. Da li ste ikada doživeli trenutak kada ste shvatili da više ne možete da plešete na potpuno isti način i da morate da pronađete novi način da se izrazite?
– Da, ali to je i dalje govor tela. Uvek. Ja govorim, ali vi pokazujete. Baletski igrač, čak i kada više ne pleše, i dalje koristi telo. To je jedan kod. I dalje je to fizički jezik. Ne stavljate ruku bilo gde. Sve ima svoje značenje. I dalje se fizički izražavate, samo na drugačijem mestu. U mom svakodnevnom životu to ima uticaj na način na koji izražavam sebe telom. Ali u studiju – ne. U studiju je sve potpuno isto. To je magija. Zaboravim svoje telo. Zaboravim sve. Ja sam, naravno, stara plesačica, ali ne gledam svoje telo. Ceo život provodite gledajući sebe u ogledalu, na neki način. Normalno je da to utiče na vaš život. Veoma je teško, jer stalno sebi postavljate pitanja. Stalno. Sami sebi stvarate pritisak. Ponekad drugi ljudi uopšte ne vrše pritisak na vas, nego ga sami sebi stvarate. To je prvi neprijatelj plesača on sam. Ponekad ne možete da probijete tu barijeru. Pretpostavljam da zavisi i od osobe da li će da je probije, od plesača, od toga šta njemu odgovara i šta odgovara učitelju.
Teodora Belić