Intervju: Andrej Mogučij, pozorišni reditelj PODANIŠTVO JE UNIVERZALNO I VEČNO
Andrej Mogučij jedan je od najznačajnijih savremenih ruskih pozorišnih reditelja. Njegova predstava „Škola za budale“, koju je po predlošku Saše Sokolova postavio u teatru „Baltički dom”, pobedila je 2001. na Bitefu a osvojila je i sve najvažnije ruske pozorišne nagrade.
Četvrt veka kasnije Mogučij je došao u Novi Sad sa „Podanicima“, takođe višestruko nagrađivanim dramskim spektaklom za koji se u sanktpeterburškom Baljšoj dramskom teatru „A. G. Tovstogonova“ i bukvalno mesecima čeka na kartu.
Razgovor sa ovim teatarskim velikanom počeli smo ipak podsećanjem na „Školu za budale“, gde se Mogučij, kako je pisala ondašnja kritika, „rasklapajući mehanizam sećanja, koristeći izražajnost nove dramatičnosti, bez želje da opovrgava, ruši, i da se bori sa već ustaljenim i prihvaćenim, od beznadežnog, mada vrlo privlačnog avangardiste, pretvorio u savremenog umetnika”...
– Realno, moj život se zaista naglavce promenio nakon te predstave – kaže Mogučij. – Prešao sam iz te nezvanične, avangardne kulture u zvanične, mejnstrim vode najpre radeći u Nacionalnom dramskom teatru Rusije „Aleksandrinski“ a potom sam postao umetnički direktor Baljšoj dramskog teatra „Tovstogonov“. A sada je, možda, vreme da napustim mejnstrim i vratim se of sceni. Jer za mene je to, zapravo, prirodno stanje. Ipak, bilo je ovo neverovatno zanimljivo putovanje. I nadam se da nisam, tokom tog putovanja, nimalo izdao svoju dušu ili svoju umetničku savest. Trudio sam se svih tih godina da radim ono što volim i što smatram važnim, neophodnim. Onim što je važno meni i ljudima s kojima razgovaram. A život će već pokazati šta će se dalje desiti. I sam život je zanimljivo putovanje.
Ako je suditi po predstavama koje su nastajale u tih „mejnstrim“ četvrt veka, poput „Ne-Hamleta“, „Pro-Turandot“ ili sad „Podanika“, čini se da zaista niste „izdali“ duh avangarde?
- Uvek sam radio najbolje što mogu, ne pokušavajući da pogađam šta se od mene očekuje. Naravno, moj pozorišni jezik se verovatno tokom tih godina razvijao. No, teško mi je da analiziram sebe. Jedino što mogu da kažem jeste to da sam iskreno pristupao svakom zadatku. Iskrenost je veoma važna, i prema sebi i u odnosu na publiku. Recimo, već sam izveo dve generacije studenata i mnogo sam s njima razgovara. Između ostalog, o opasnostima narudžbina. Umetnik – dakle, ne bilo koja osoba nego umetnik - koji pokušava da u svom radu podiđe klijentu, poručiocu, po mom mišljenju, osuđen je na propast. Kada počnete da igrate kako klijent svira, sve u želji da ga zadovoljite, publika se okreće od vas. U tom smislu, veoma je važno ne izgubiti sebi. I veoma je teško. Drugim rečima, to je borba za autentičnost.
U jednoj kritici predstave „Podanici”, koja je nastala po drami Nikolaja Ivanoviča Gnediča...
- Znate, ne čitam kritike poslednjih 20 godina.
Opasno je grebati po bronzi
Da li Vam je bliža savremena ili klasična ruska teatarska književnost?
- Anatolij Vasiljev, veliko teatarsko ime, upozorio je svojevremeno je da je u Rusiji reditelj, koji se okreće klasicima - osuđen na pogrešno shvatanje. Jer postoje klasici čije su „(re)prezentacije“, pa, nekako nametnute, i koje su prilično opšte prirode. Odnosno, malo ko, ako iko, uopšte pokušava da razume sadržaj, suštinu klasičnog, nazovimo ga tako, dela. U osnovi, i publika i kritičari, to se mora reći, operišu određenim stereotipom ili diskursom o tim delima. Ali ako pokušate da dublje zaronite i direktno se „sučelite“ sa autorom koga ste izabrali, najčešće se ispostavlja da je sve drugačije. Uostalom, svako klasično delo je nekada bilo avangardno, otvaralo je nove svetove, rušilo granice, prevazilazilo ih i kretalo napred. Međutim, onda su ta dela prekrili bronzom, napravili od njih spomenike. I sada mi u teatru, umesto da istražujemo njihovu suštinu, izvor koji je zapravo neverovatno zanimljiv, treba da se bavimo tim spomenicima. Recimo, ako biste se sada upustili u savremeno čitanje Puškina, to bi moglo da naiđe na prilično oštar odgovor današnjih kritičara, pa i publike. Jer Puškin treba da ostane izliven u bronzi. A uvek je opasno grebati po bronzi.
Zašto?
– Najpre, jer kritike štete vašem nervnom sistemu. I morate da naučite da im ne verujete. Da, kada sam bio mlad, bio sam veoma srećan kada su ljudi pisali o meni, kada su ljudi pričali o meni. Zapravo sam negde i veoma zahvalan kritici, jer me je podigla na ovu planinu. Ali kada već stojite gore, prvo, sve to što se piše iz nekog razloga postaje bolno. A drugo, postaje smetnja. Ponekad je, naravno, važno čuti tuđe mišljenje, ali možete ga slušati i u razgovoru s ljudima čije mišljenje cenite. Jednostavno, kada neko želi nešto da mi kaže, on mi to i kaže. Ili, ako ja želim da čujem tuđe mišljenje, pitam. Ali razgovor sa mnom preko posrednika, preko čitalaca, ima čudan kvalitet. Jer kritičar često rešava i neke svoje probleme u toj interakciji sa svojim slušaocima, gledaocima ili čitaocima. A to često negativno utiče na ozbiljan razgovor o umetničkom delu.
Ali to ne znači da kritičari nisu bili u pravu kada su napisali da je zahvaljujući Vašem rediteljskom čitanju „poluzaboravljeni Gnedičev kamerni komad iz 1907. izrastao u zapanjujuću i tragičnu simfoniju“?
- Pa sad... Ja, zapravo, nikada i nisam postavljao kamerne predstave. Verovatno postoje reditelji ili umetnici koji su skloni takvim intimističkim teatarskim seansama, ali moja zainteresovanost, radoznalost leži u istraživanju velikih prostora. Bukvalno. I ako ozbiljno pogledate šta sam sve radio i radim, oduvek sam bio okrenut velikim produkcijama. Da, naravno, uvežbavao sam ih u malim prostorima, pa čak i prikazivao neke male fragmente. Ali pošto nisam imao svoju scenu 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, bio sam primoran da izlazim u grad, na ulice, u prostore za koje sam onda adaptirao svoje predstave. I to nije samo posledica sudbine, usuda, već i jasne želje. Volim da radim u i sa velikim prostorima. U tom smislu su i „Podanici“ za mene sasvim prirodna transformacija.
Trenutno, na primer, radim na jednom projektu sa mladim rediteljima, mojim studentima, koji imaju zadatak da kreiraju dela na velikoj sceni. Zapravo, cilj mi je da odgovorimo na pitanje šta za njih znači mogućnost da se radi na toj velikoj sceni. Naime, stekao sam osećaj da čim se pojavio koncept male scene - a pre toga je postojala samo scena/pozornica - mnogi umetnici su prešli na tu malu scenu, dok je kultura rada sa velikim prostorima praktično iščezla. Možda je to i pitanje vremena, ne znam. Možda je prošlo vreme velikih formi, možda će ponovo doći, ali sada svi mladi ljudi koje srećem žele skučene prostore, osećaju se prijatnije u maloj praznoj kutiji. Bukvalno. I tu ne mogu ništa da uradim.
Ipak, da se vratimo Gnedičevom tekstu, koji ste za potrebe predstave morali da doradite - deo priče je čak smešten u savremenu Rusiju, iako se originalno komad dešava 1801?
- Ruku na srce, taj Gnedičev tekst i nije baš remek delo. Istina, ima nekoliko izuzetnih tema, nekoliko fantastičnih monologa, a i glavna dramska situacija je, naravno, zanimljiva. Ali, generalno gledano, drama je preopširna, a opet labava, odnosno bilo je mnogo nepotrebnih stvari. Zato je čak bilo veoma teško i čitati je. I, da, morao sam da radim na njoj. Neke stvari su skraćene, neke su preuređene, ali sve je to urađeno u skladu sa savremenim razmišljanjima povezanim s dramom i isključivo u cilju dobijanja koherentne naracije. Ali osnovna Gnedičeva ideja se nije menjala. Kmetstvo, podaništvo je univerzalno. I večno.
M. Stajić