INTERVJU
NAVIKLI SMO DA SE SMEJEMO, NE I DA PLAČEMO U POZORIŠTU! Glumac DAMJAN KECOJEVIĆ o pozorišnom komadu „SJAJ ZVEZDA NA PLAFONU”: „Posle predstave ljudi odlaze kući bogatiji”
Predstava „Sjaj zvezda na plafonu” malog pozorišta „Duško Radović”, koju je režirao glumac Damjan Kecojević otvorila je protekle sedmice četvrte „Novosadske pozorišne igre” u Pozorištu mladih.
Reč je o komadu koji je nastao po motivima istoimenog romana Juhane Tidel, a koji prati Jenu, glavnu junakinju ove priče, koja prolazi kroz adolescenciju dok, istovremeno, njena majka boluje od raka dojke. Međutim, ovo nije samo priča o bolesti. Ovo je priča o ljubavi, odrastanju, prijateljstvu, zaljubljivanju, o tome kako je biti ćerka i majka u različitim životnim dobima. U razgovoru za „Dnevnikov” TV magazin Damjan Kecojević otkriva važne slojeve ovog komada, koji, iako je bolan daje gledaocima katarzu i svetlost o životu.
Težak je put glavne junakinje do spoznaje života, nade i nasleđa, koje svi mi nosimo sa sobom do kraja. Kako se u vašoj predstavi stiže do tih „zvezda na plafonu”?
– Tako što se sve ono što nam se desilo i što će se desiti u životu nosi sa sobom. Ne stavljaju se stvari u zaborav i pod tepih, nego se obrađuju i tera se dalje kroz život sa svešću o tome šta nasleđujemo, šta dobijamo od roditelja i bliskih osoba. Govorim prevashodno o nematerijalnim stvarima. Život ide dalje, a ono što je jako bitno, a stalno zaboravljamo, je da je sastavni deo života i smrt. Treba da se trudimo da onda to ne sklanjamo i ne pravimo se da se ona ne dešava, nego da imamo svest o tome i sa tim idemo dalje do kraja.
Da li vam se čini da se u našem društvu izbegava razgovor o smrti i bolesti i šta biste rekli, na koji način umetnost može da pomogne da se ta tišina razbije?
– Mislim da se većina umetnika bavi tom temom jer ih intrigira, ali kao društvo nismo spremni da se sa njom suočavamo i onda se to, naravno, oslikava i na raznorazne stvari koje su u kontaktu sa smrću, poput bolesti, tretmana u bolnicama, nedostatka hospisa, mesta gde ljudi mogu da odu, a da se ne osećaju poniženo u bolesti i konačnici. Mislim da je jako bitno da se bavimo time, a da u tome može da pomogne i umetnost, između ostalog. Umetnost može neposrednije o tome da priča, jer ona, pored informacija, nosi i emociju, koja omogućava da se kroz temu možda lakše plovi.
Ne podilazite publici, već direktno dirate ranu koja može da zaboli, ali na kraju gledaoce ipak sačeka pozitivna poruka i katarza. Koliko vam je bila važna nada kao narativna i emocionalna komponenta u ovom komadu?
– Bila je veoma važna. To je, zapravo, bila polazišna tačka za predstavu, jer kada sam imao priliku da pročitam roman koji je pisala autorka, koja je sve to doživela, shvatio sam da iz te knjige izbija život. Iako plačete, vidite nadu i da će osoba, kao što je Jena, koja je kroz sve to prošla izrasti u jednu vrlo kvalitetnog čoveka i da je deo njenog kvaliteta upravo to njeno iskustvo. Meni je bilo jako bitno da već u samoj dramatizaciji, u dogovoru sa dramaturškinjom Tijanom Grumić, život preovladava. I to je neminovnost jer je glavna junakinja u godinama kada nas život gura, kada nam daje snagu i energiju da imamo volju da prevaziđemo mnogo više stvari. I kada život neumitno teče bez obzira na to šta se oko nas dešava poput prvih zaljubljivanja i žurki i to je bilo bitno da se prenese u dramatizaciju. Onda je, naravno, bilo moguće dalje praviti predstavu koja ima taj kvalitet u sebi. Kada sam bio u pripremama za predstavu slučajno sam čuo Konstraktinu pesmu „Mama”. Dugo sam se lomio da li da je inkorporiram u predstavu ili ne, ali zapravo, na kraju mi je ta pesma veoma legla jer govori o nekom nasleđu i o onome što ostaje posle, što je još jedan aspekt u predstavi. Dosta je lako išlo sa mladim glumcima koji opet imaju tu energiju protiv koje čovek ne može da se bori nego se samo pusti.
Publika, kako deca, tako i odrasli, se tokom gledanja i smeje i plače, baš kao i glumci na sceni. Da li nam to pokazuje da na kraju dana ipak razumemo jedni druge u nekim univerzalnim temama poput bolesti i gubitka?
– Da. Fascinantno mi je da na ovu predstavu ljudi vrlo slično reaguju, iako je predstava teška, iako ljudi plaču, oni ponesu mnogo toga sa sobom i ne odu „u podrum” (smeh). Kažu da kući odu bogatiji. Zapravo, ono što je lepota je kolektivni čin koji ljudi doživljavaju u bioskopu ili pozorištu. Navikli smo da je društveno prihvatljivo da se u pozorištu svi naglas smejemo i delimo tu vrstu emocije, a ono na šta nismo je da ridamo u publici. Dobro je što publika slično reaguje, pa onda oni koji se možda suzdržavaju da ne plaču, jer ih je sramota pošto su drugi ljudi oko njih, se puste jer vide da su se i drugi pustili, tako da je to neka lekovitost. Društvo ne da je spremno nego je željno nekog dubljeg sadržaja, koje nije pitanje svakodnevice i tema koje se vrte u medijima.
Imao sam hrabrosti da kroz režiju nešto kažem
Ovaj komad je u Švedskoj doživeo svoju ekranizaciju, jeste li vi razmišljali o tome da ovaj projekat prilagodite i za veliko platno?
– Nema šanse (smeh). Prvo, ja se bavim režijom jer sam dugo godina radio kao saradnik na scenskom pokretu ili kao koreograf sa nekoliko reditelja koji su meni u životu bili bitni i tu bih izdvojio prevashodno Anju Sušu i Bojanu Lazić. Prošao sam kroz nekih 150 procesa sa raznim rediteljima i sa strane posmatrao zanat i imao mogućnost da se upustim u režiju, ali i hrabrost da i ja nešto kažem. Što se tiče filma, ja sam tu nepismen (smeh), čak i kao glumac nisam toliko iskusan, a kao reditelj pogotovo, tako da bih to prepustio ljudima koji ipak znaju taj „jezik”, jer se često dešavalo da se predstave prebace na ekran pa više deluju kao neka TV verzija drame, što nije dobro. Mislim da filmski jezik ima svoj jezik i ljudi koji se bave filmom bi verovatno ovu priču podjednako dobro ispričali, ali na neki filmski način. A ja tome nisam vičan, bar ne još uvek, i ne dovoljno lud da se u to upustim (smeh), mada je bilo predloga sa nekoliko strana.
U predstavi pratimo tri Jene različitog uzrasta. Zbog čega ste odlučili da ona najstarija ima neku vrstu otklona na situacije u odnosu na onu koja je glavna junakinja i da na život gleda drugačije od nje?
– Kada smo pričali Tijana Grumić i ja o dramatizaciji oboje smo došli na ideju da treba da postoji više Jena, minimum dve, a možda i tri, jer ta podela omogućava publici da lakše prati predstavu. Kad jedna osoba treba da iznese sve to onda mi sa njom nekako mnogo brže prevazilazimo, ali ono što je interesantno i u životu je da vi neke stvari, koje gledate sa distance, posmatrate drugim očima. Ne samo na nešto što je teško i strašno, nego i nešto što je lepo i uzbudljivo. Drugo, kada stariji posmatrate sebe u situacijama koje su komplikovane imate potrebu da pomislite: da li sam mogao drugačije da reagujem, pa je i to isto neka mogućnost starije Jene da se oprosti sa mamom na neki drugi način. Lepo je što one dele te emotivne momente. Namerno smo išli na to da jedna ima vrhunac u jednom momentu, druga u drugom, a onda da sve što je lepo se vezuje za čistu i nevinu Jenu koja je najmlađa, potom i da se predstava završi kroz sećanje na to kada je sve to bilo lepo i da se sa tim sećanjem ide dalje u život zajedno sa svim ovim što se desilo između. Ta podela Jene na nekoliko glumica je jako dobar potez i omogućava nekoliko nijansi različitih emotivnih linija. Verovatno i to omogućava da se širi spektar veže za predstavu i doživi katarzu.
Vladimir Bijelić