TO MALO NADE Počeo Festival savremenog pozorišta „Dezire” u Subotici
Otvarajući Festival savremenog pozorišta ”Dezire” Pozorišta ”Deže Kostolanji” u Subotici, Andraš Urban se pojavio na sceni u majici sa Bitefovim logom.
Pre 17 godina, kada je počeo ”Dezire” u ovom formatu, posećivao ga je i Jovan Ćirilov. ”Dezire” je tada bio drugi, a sada ostao sam po značaju prikazanih produkcija sa međunarodne scene. Tužno.
”Lento e violento” je predstava koju će srećom moći da vidi i publika Bitefa, ali u Bitef teatru, 25. novembra. Autorka Valentina Korteze kroz nju razvija vlastiti scenski jezik, koji ima reference poput plesa, cirkusa, performansa, ali zaista predstavlja amalgam veoma jedinstvenog umetničkog istraživanja.
Predstava počinje kao predavanje, jedna od onih sada veoma aktuelnih tehnika opuštanja. A nije majndfulnes. I nije pseudonaučno. I taman kad publika počne da e opušta, smeje, izvođačica od zavodljivog polako prelazi na groteskno, a zatim i veoma bizarno, do zastrašujućeg ponašanja. Ponaša se poput robota, a stvari poprimaju konture horora kad joj na pozornici počne da joj se pridružuje jedna misteriozna pojava. Tako i naslov, pogotovo u izvorniku, ostaje opravdan - sporo i nasilno.
Osim što predstavlja jedan specifičan dramaturško scenski amalgam muzike, plesa, cirkusa, psihologije, metafizike i horora, Valentina Korteze na svakom od tih polja uvodi specifične inovacije - improvizacije koji su po njenom sopstvenom tumačenju navedenom unutar predstave proizvod nesvesnog. U tome se pridružuje tradiciji stvaralaštvo u i iz transcendentalnog koje je najbolje do sada, u polju filma, istražio i realizovao Dejvid Linč. Njegova filozofija je da nema ničega predvidivog, niti slobodnog, u području koje je dublje od naše svesti, naših misli koje nešto hoće ili neće. Zato se nevoljni činovi, omaške, tako često nalaze na repertoaru svačijeg života, samo što ih zovemo drugačije - greške.
Vizuelno, muzički, izvođački, ”Lento e violento” je poput bisera. Pažljivo izbrušena, a sirova i oštra sa svih strana, u zavisnosti kako je pogled svakog gledaoca prelama.
Jedan od važnih elemenata predstave je potrošnja, odnosno repeticija. Izvođačica gotovo neprekidno, kroz različite cikluse izvedbe dela, ponavlja kako će na kraju ispred izlaza da prodaje razglednice sa mejl adresom da joj piše, ako neko ima neka pitanja. Ona to na kraju i uradi, razbijajući iluziju koja je bila toliko snažna, da je čak i njena pojava za štandom nestvarna, kao da se predstava nastavlja.