KUVAM ONIMA KOJI BROJE POSLEDNJE DANE Najčešće traže jedno jelo, koje im izmami suze i osmeh u isto vreme
Ispovest kuvara koji sprema jela ljudima na samrti...
Ljudi koji su na samom kraju života obično žele da pojedu nešto što ih podseća na detinjstvo ili lepe uspomene.
To kaže Spenser, glavni kuvar u Hospisu Sobel Haus u Oksfordširu, u ustanovi koja obezbeđuje smeštaj za terminalno bolesne pacijente. Ispričao je šta priprema ljudima koji već gledaju smrti u oči.
Njegova iskustva su dirljiva, a on kaže da posao ne doživljava kao puku pripremu hrane, već i kao čin duboke empatije.
"Priprema poslednjeg obroka je prava čast", kaže Spenser. "Nedavno sam kuvao za pacijenta koji je imao samo 21 godinu i nije mu odgovarao naš standardni meni. Mlad momak, nije voleo klasične opcije, ali je voleo uličnu hranu, pa sam mu to i pripremio."
Dirljivo je bilo i sa damom koja je u hospisu napunila 93 godine. Nikada nije imala tradiciju da slavi rođendane, pa joj je Spenser napravio tortu iznenađenja. Kad je videla tortu, rasplakala se, bila je oduševljena i kaže da nikad ranije nije doživela tako iskren trenutak sreće.
"Slatkiši i torte nisu retkost", priča Spenser. "Naši pacijenti u osamdesetim i devedesetim godinama često naručuju rođendanske torte jer im to budi prelepe uspomene na detinjstvo.
Osim toga, tretmani poput hemoterapije utiču na čulo ukusa, pa masni i slani ukusi postaju neprijatni. Ali mekani deserti poput kolača, panakote, krem brile i krem karamel im prijaju – najčešće su prijatni i lako gutaju."
Prema Spenserovim rečima, najmlađi vole kremove, penaste sladolede, voćne želee – sve što je nežno, pa prija i želucu i duši. Spenser ističe da i detalji, poput pažljivo izabranog deserta, mogu da donesu utehu onima koji se osećaju tužno i usamljeno. Slatki ukus i poznati oblik deserta pomažu pacijentima da se sete lepih uspomena. Pročitajte i za čim najviše žale ljudi pred smrt.