KRATAK BLESAK RAVNOPRAVNOSTI U VOJVODINI Dan kada su žene dobile pravo glasa – i istorija ih zapamtila
„Poslanici su dužni da neizostavno dođu u sednicu Narodne skupštine. Pravo glasa imaju svi muški i ženski članovi opštine, koji su navršili 20. godinu života. Ko je osuđen zbog kakvog dela ili je mlađi od 20 godina, treba da ima uviđavnosti i da ne dođe na izbor. Izabrat može biti svaki birač...”
Ovi redovi bili su objavljeni u novinama, tokom prve polovine novembra 1918. godine, i to u „Srpskom listu” i „Slobodi”. Na ovaj način pozvani su svi građani – i građanke – ondašnje Vojvodine da se izjasne o pripajanju Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji.
Tog čuvenog 25. novembra sazvana je Velika narodna skupština u Novom Sadu na kojoj je izglasano prisajedinjenje, pri čemu je pravo glasa imalo sedam poslanica: Milica Tomić iz Novog Sada, Marija Jovanović iz Pančeva, Magdalena Manda Sudarević, Mara Malagurski Đorđević, Katica Rajčić, Anastazija Manojlović i Olga Stanković iz Subotice.
Za njih je, prethodno, moralo da da glas bar hiljadu građana iz njihovog okruženja, kako bi se uopšte našle na Velikoj narodnoj skupštini, premda nijedna od njih na kraju nije bila izabrana za člana Velikog narodnog saveta. Na skupu je trebalo da bude i Savka Subotić iz Novog Sada, ali je ona, baš tog dana preminula.
Pitanje položaja i uloge žene u društvu počelo je da se postavlja mnogo pre 20. veka. Koreni ženskog pokreta, kako se najčešće navodi, sežu do Francuske buržoaske revolucije 1789. godine, kada su žene aktivno učestvovale u revolucionarnim događajima, a potom započele organizovanu borbu za svoja građanska prava. Na našim prostorima, prvi oblici ženskog organizovanja javljaju se tokom druge polovine 19. veka, upravo u Vojvodini.
„Sve do tada, prva i jedina javna ustanova u koju je ulazila naša žena bila je crkva“, navodi se u knjizi Žene u parlamentarnom životu Vojvodine koji je objavio Pokrajinski zaštitnik građana. Upravo na osnovu te publikacije zasniva se ovaj tekst. Autorka poglavlja „Počeci organizovanog ženskog pokreta u Vojvodini“, Ljubica Otić, ističe da su se žene sve teže mirile s tim da ostanu na marginama društvenih zbivanja i da se njihova uloga svede na majku, suprugu i domaćicu. One su, kako piše, počele da „zahtevaju pravo nasleđa iz bračnog odnosa, pravo na školovanje ženske dece, osnivanje ženskih udruženja i mogućnost javnog delovanja“. Na prvi pogled, ti zahtevi mogli su izgledati preambiciozno za „tvrdo društveno oranje“ ondašnjeg patrijarhalnog društva, u kojem je bilo uobičajeno stanovništvo deliti na „ljude i žene“.
Prvi ženski pokret u Vojvodini osnovan je u Novom Sadu 1862. godine pod nazivom „Odbor gospođa novosadskih“, koji je osamnaest godina kasnije prerastao u „Dobrotvornu zadrugu Srpkinja Novosatkinja“. Ubrzo su pokrenule i svoje glasilo Ženski svet, čiji je urednik, zanimljivo, bio muškarac – Arkadije Varađanin. Na drugom kraju Vojvodine, Velikokikinđanke su 1872. godine osnovale svoju dobrotvornu zadrugu, a dve godine kasnije to su učinile i žene u Starom Bečeju. Novosadski Ženski odbor delovao je neprekidno, a članice su bile supruge i kćeri uglednih ljudi iz političkog i kulturnog života, što svedoči da nisu sve žene imale jednake mogućnosti da se uključe u borbu za svoja prava. Ipak, upravo te obrazovanije i uticajnije žene nastojale su da svojim delovanjem pomognu svim sunarodnicama.
Zahvaljujući njihovoj inicijativi, 1874. godine u Novom Sadu je osnovana Viša devojačka škola, a najzaslužnija za to bila je Savka Subotić – supruga Jovana Subotića i sestra Jovana Polita Desančića. Slična ženska udruženja i dobrotvorne zadruge ubrzo su počela da niču širom Vojvodine – u Subotici, Vršcu, Sremskoj Mitrovici, Velikom Bečkereku, Rumi, Inđiji, Pančevu, Somboru i Sremskim Karlovcima.
Branile su se, dakle, uporne i hrabre žene, premda nisu bile „namerene da zaljuljaju gospodstvo, ili da ga baš sasvim obore.” Kako je dalje pisalo u tekstu, objavljenom u listu „Javor” 1881. godine: „Ne! To je za sad daleko od nas, a i kako bismo sada i pomisliti mogli, kad je vaša inteligentna snaga kud i kamo protežnije od naše; mi hoćemo samo da vi dobijete bolje mišljenje o nami i našim vrlinama, a ne, da u nami gledate samo hazartkinje, nakinđurene lutke i moderne Eve.”
Svetska istorija „glasačica”
Od druge polovine 19. veka pravo glasa imale su žene u Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Španiji, Južnoj Australiji i na Novom Zelandu, dok su tek oko i nakon Prvog svetskog rata ono imale i žene u nekim delovima SAD, na Islandu i u Danskoj. Međutim, ne treba zaboraviti da su i u toj svojoj slobodi poprilično bile ograničene.
Sledeći značajan korak u emancipaciji žena vezuje se za Milicu Tomić – ćerku Svetozara Miletića i suprugu Jaše Tomića, koju su savremenici smatrali najemancipovanijom ženom svog doba. Vođena idejom da žene treba da se afirmišu u kulturno-prosvetnoj, ali i u nacionalno-političkoj sferi, ona je 1911. godine pokrenula časopis „Žena“. Upravo njenim upornošću i zalaganjem žene su, prvi put u istoriji, dobile pravo glasa na Velikoj narodnoj skupštini 1918. godine. Taj kratki trenutak bio je simboličan tračak nade da će se društvo promeniti – i trajao je, po svemu sudeći, koliko i sama sednica.
Iako su žene u Vojvodini kratko uživale pravo glasa, postojali su brojni protivnici same ideje da se žena na bilo koji način izjednači s muškarcem u javnom životu. Udajom je njen položaj postajao još neravnopravniji, što je samo dodatno otežavalo put ka emancipaciji. Istinski zamah borba za žensko pravo glasa dobija aprila 1919. godine, kada je na osnivačkom kongresu Socijalističke radničke partije održana Konferencija žena socijalistkinja. Tom prilikom doneta je odluka o formiranju jedinstvenog ženskog socijalističkog pokreta Jugoslavije.
Međutim, Vidovdanski ustav iz 1921. godine, prvi ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nije predvideo ni pasivno biračko pravo za žene. To je podstaklo da se žene još snažnije organizuju i okupe oko Narodnog ženskog saveza, koji je svojim programom zahtevao potpuno izjednačavanje žena i muškaraca u privatnom i radnom pravu – u duhu onoga što je nosilo etiketu „umerenog feminizma“. Vremenom su se i same žene ideološki podelile: jedne su se zalagale za očuvanje tradicionalnih vrednosti i nacionalnog identiteta, dok su druge zastupale progresivne ideje, povezujući borbu za ženska prava sa borbom protiv fašizma i nacizma.
Sve do kraja Drugog svetskog rata žene su se borile za puno političko priznanje, koje je konačno stiglo Ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, donetim 31. januara 1946. godine, kada su dobile pravo da biraju i budu birane.
Formalno, pravo glasa ženama je priznato već 1942. godine, pod uslovom da prihvataju ciljeve narodnooslobodilačke borbe, bez obzira na veru ili narodnost. Upravo ta ideja ravnopravnosti dovela je do osnivanja Antifašističkog fronta žena krajem iste godine u Bosanskom Petrovcu. U konačnom zbiru, emancipacija žene nije samo borba za pravnu i političku jednakost, već za priznanje njene ekonomske, moralne i intelektualne snage u društvu — borba koja, nažalost, ni danas nije u potpunosti dobijena.
Lea Radlovački
Projekat „Žene Vojvodine koje su pisale istoriju“ realizuje Dnevnik Vojvodina Press, a sufinasiran je iz budžeta Ministarstva informisanja i telekominijacija. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.