POSLE LJUDI - POTOP ILI OKTOPODI? Neprirodno okruženje za hobotnice ne predstavlja problem
Ukoliko bi ljudska civilizacija iz nekog razloga nestala, a bar pojedina živa bića iz morskih dubina uspela da opstanu, naučnici veruju da bi oktopodi bili sledeća vrsta koja bi mogla da stvori svoju civilizaciju i takoreći zavlada svetom.
Odmah da vam kažemo, nemojte se sekirati, ovakvu budućnosti sigurno nećemo doživeti, jer je za nju potrebno nekoliko miliona (koja nula manje-više) godina.
Ali, svakako da je zanimljivo stanovište da su baš oktopodi ti koji bi uspeli, u tom zamišljenom scenariju, da postanu dominantna vrsta koja bi svojom organizacijom i nadmoći bar malo zaličila na ljudsku. U nastavku teksta prenosimo vam priče iz nekoliko svetskih laboratorija u kojima se oktopodi proučavaju i koji dokazuju da imaju (dovoljno) visok nivo inteligencije, zbog čega (opravdano) postoji pretpostavka za onim malopre navedenim.
Naime, naučnik i vešt ronilac Piter Godfri Smit, inače profesor istorije i filozofije nauke na Univerzitetu u Sidneju i filozofije na Gradskom univerzitetu u Njujorku, pre desetak godina objavio je knjigu „Drugačiji umovi. Oktopod, more i duboko poreklo svesti” u kojoj je detaljno preneo iskustva svojih kolega istih interesovanja.
„Najpoznatije anegdote o oktopodima opisuju bekstva i krađe: oktopodi i akvarijumima upadaju tokom noći u susedne rezervoare u potrazi za hranom. Te priče, iako ljupke, ne moraju ukazivati na visoku inteligenciju. (...) Postoji ponašanje koje je meni mnogo zanimljivije. Oktopodi u najmanje dva akvarijuma naučili su da gase svetlo tako što su prskali sijalice mlazom vode dok ih niko ne gleda, pa bi izazvali kratak spoj. Na novozelandskom Univerzitetu u Otagu to je izazvalo tolike troškove da su oktopade na kraju vratili u more. Jedna laboratorija u Nemačkoj imala je isti problem. Meni se čini da je to veoma pametan postupak”, piše Godfri Smit, napominjući da oktopodi inače ne vole svetlo i prskaju sve što ih nervira, ali... „Ovaj slučaj ukazuje na jednu opštu činjenicu: oktopodi su u stanju da se prilagođavaju posebnim okolnostima života u zarobljeništvu i na interakciju s ljudima koji se o njima staraju. U divljini, oktopodi su prilični samotnjaci. (...) Odavno je primećeno da oktopodi u zarobljeništvu mogu da razlikuju pojedine čuvare i da se različito ponašaju prema njima. (...) Jedan eksperiment iz 2010. potvrdio je da divovski tihookeanski oktopodi zaista umeju da razlikuju ljude, a mogu to da učine čak i kada ti ljudi nose istovetne uniforme.”
U knjizi je predstavljnjeno još nekoliko situacija, međutim interesantan je i jedan momenat zabeležen na pensilvanijskom Univerzitetu u Milersvilu, a kom je svedočila Džin Boal, koja slovi za jednog od najrigoroznijih i kritički nastrojenih istraživača glavonožaca.
„Oktopodi vole da jedu krabe, ali u laboratorijama im uglavnom daju odmrznute škampe i lignje. Potrebno je neko vreme da se oktopod navikne na tu drugorazrednu hranu, ali na kraju je prihvati. Jednog dana Boalova je išla duž rezervoara i davala svakom oktopodu po komad odmrznute lignje. Kada je stigla na kraj reda, okrenula se da se vrati istim putem. Oktopod u prvom rezervoaru kao da ju je čekao. Nije pojeo lignju, nego ju je uočljivo držao. Dok je Boalova stajala, oktopod je polako otišao prema odvodnoj cevi, gledajući pravo u naučnicu. Kada je stigao do cevi, i dalje gledajući naučnicu, bacio je svoj komad lignje u slivnik.”
Navedeni primeri svakako da ukazuju na neočekivanu narav ovih mekušaca, ali i dokazuju da za njih „neprirodno okruženje zapravo ne predstavlja problem”.
Osim simpatičnih ilustracija snalažljivih i srditih hobotnica, o njima treba znati i sledeće: imaju „mozak” koji obrađuje informacije skoro kao kompjuter i visoko razvijeni nervni sistem, svojim udovima umeju da koriste alate, spretne su, mogu da se privuku kroz proseke mnogo manje od njih samih, a imaju i sposobnost da menjaju boju i stope se sa okruženjem ili pokažu da su ljuti. Premda ove karakteristike nisu svojstvene za sve vrste hobotnica, one koje ih poseduju jednog dana bile bi alfe...
Međutim, hobotnice imaju jednu manu. Vrlo su nedruštvena bića! To dalje znači – da bi oktopodi razvili bliže povezano društvo, koje je preduslov za nastanak civilizacije, moraće da razviju višegeneracijske veze, što znači da će najpre roditelji morati da budu prisutniji u životima svojih mladih, prenoseći im iskustvo, znanje i sve ono što je potrebno za makar najprimitivniji društveni oblik.
I naravno, sve ovo važi ukoliko – i samo ukoliko – oktopodi ipak prežive klimatske promene, potpuno uništenje biodiverziteta, ili pak udarac masovnog asteroida, nuklearni rat...