Urednost čitanja Mocartovih partitura
Ako je vođstvo britanskog dirigenta Džonatana Breta, dugogodišnjeg umetničkog direktora orkestra “English Clashical Players” trebalo da garantuje “izuzetnu originalnost i pronicljivost tumačenja“
(izvod iz biografije), onda bi se, kao što se dogodilo na februarskom (4. po redu, u tekućoj sezoni) koncertu Vojvođanskog simfonijskog orkestra, takva ocena mogla odnositi na urednost čitanja Mocartovih partitura, odabranih za obeležavnje 260. rođendana, verovatno najvećeg stvaralačkog genija u istoriji muzike. Ipak, po našem mišljenju, i pored očekivanog,novog izvođenja i iznalaženja nečeg drugačijeg, u, većini slušalaca toliko prisnoj i rado slušanoj muzici, nije mnogo bilo.
Naime, u osvrtu na „Mocartovo veče“ koje je priredio naš orkestar (uobličen za ovu priliku u manjim, klasicističkim okvirima) ne može se zanemariti trud dirigenta da iz ansambla izvuče adekvatnu sonornost i ekspresiju kakvi se očekuju od prve Mocartove molske orkestarske kompozicije, Simfonije br. 25. u ge - molu, K. 183. Ali, osim nastojanja za postizanjem kvalitetnog tona, uznemirenost i eksplozivnost dinamičkih kontrasta i akcenata (u prvom stavu), i ono tako karakteristično, „sudbinsko“ raspoloženje dela u celini, nismo dobili.
U stvari, sve je zvučalo dosadnjikavo, verovatno i zbog „razvučenih“ tempa i poštovanja svake oznake za ponavaljanje pojedinih odseka stavova (što je dodatno produžavalo trajanje), a takvom utisku uveliko su doprineli dosledni kiksevi u kvartetskom korpusu horni, najčešće prisutni kod prvog pulta. Sličan doživljaj „inovativnog“ tumačenja imali smo i kod interpretacije poslednje, čuvene Mocartove Simfonije br. 42 u C - duru, poznate kao „Jupiter“, koja je taj naziv dobila posle kompozitorove smrti, zbog njenog „plemenitog i klasičnog karaktera“.
Rukovođenje Džonatana Breta bilo je takođe pažljivo i vrlo kontrolisano, s lepo oblikovanim frazama i melodijskim linijama, ali ponovo nedovoljno tečno i zanimljivo. Iako je korektno predstavljanje, čak umivenog notnog teksta, bez ikakvih diverzija u bilo kojoj orkestarskoj grupi (lepo oblikovane viole), ali, s čini se, predugim cezurama, koje su ga još više rastezale, bilo precizno i kompaktno čak i u fugatu finalnog stava (Molto allegro), s dobrim odnosom u korpusu drvenih duvačkih intrumenata, očekivani brio u postupno građenom dramaturškom toku, dobili smo tek na kraju.
Ipak, veče koje je Vojvođanski simfonijski orkestar posvetio Volfgangu Amadeusu Mocartu, opravdalo je slavljeničku namenu i dobilo smisao u svojoj centralnoj tački, Koncertu za hornu i orkestar br. 4 u Es-duru, u kojem smo kao solistu s interesovanjem očekivali mladog Nikolu Ćirića, prvog hornistu Beogradske filharmonije. Retkost prilike da slušamo hornu u vodećoj ulozi, dala je dodatnu dimenziju prijatnom susretu s majstorstvom vladanja ovim instrumentom koje je kod Ćirića već danas na zavidnoj visini. U stvari, među domaćim izvođačima na limenim duvačkim instrumentima uopšte, njegovo prisustvo je osvežavajuće, s dobrim odnosom između izuzetnog tehničkog nivoa i specifične, tople i meke sonornosti, smišljenog pristupa dahu i inteligentno odmerenim sopstvenim mogućnostima i osećajem za meru.
Svojom, dakle, već u ovoj fazi razvoja snažnom sviračkom kondicijom i zvučnošću koja omogućava da se čuje svaki, lepo oblikovan ton, boja i alikvota, ili do kraja ispeva ukras, pa čak izvedu i „dvoglas“ i lično osmišljeni trileri u solističkoj kadenci, mladi umetnik obećavajuće budućnosti, svirao je s lakoćom, skoro besprekorno, kao u jednom dugom dahu, dozvoljavajući svima oko sebe (gudačima i pojedinim duvačkim solima), da ostvare muzikalnu, „pozadinski“ pouzdanu prateću tonsku sliku.
Marija Adamov