Selman Trtovac: Ko neće da misli, leti napolje!
U četvrtak, 26. avgusta u 19 časova u Galeriji Gete instituta, biće svečano otvorena izložba “Ko neće da misli, leti napolje! - Jozef Bojs i Mangelos – 100 godina i umetnost danas” povodom stogodišnjice rođenja Jozefa Bojsa, jednog od najznačajnijih umetnika svetske umetničke scene posle Drugog svetskog rata, i Dimitrija Bašičevića Mangelosa, jednog od najznačajnijih umetnika regiona i rodonačelnika konceptualne umetničke prakse kod nas.
Na otvaranju će se publici obratiti Frank Bauman, direktor Gete-Instituta u Beogradu i dr Ivana Bašičević Antić, jedna od dvoje kustosa izložbe. O izložbi razgovaramo sa drugim kustosom, Selmanom Trtovcem.
Šta predstavlja slogan “Ko ne želi da misli, leti napolje” i zašto ste upravo ovaj slogan odabrali za naziv izložbe?
– “Ko ne želi da misli, leti napolje” je rečenica koju je je Jozef Bojs izgovorio na svetskoj izložbi Dokumenta 1977. godine, nakon jednog iscprljujućeg radnog dana, ljudima u svom timu, želeći da ih, pre svega podstakne na zajedničko mišljenje. Nakon toga je tu rečenicu ispisao na jednoj poštanskoj dopisnici i umnožio je kao grafiku u mnogo primeraka.
Ta misao u velikoj meri odražava njegovu upornost i usredsređenost na umetničko mišljenje. Takva posvećenost mišljenju nam je i danas svima potrebna, zato smo izabrali baš tu rečenicu iz njegovog velikog opusa.
Šta možemo videti u kolekciji Karla Hajnca Rumenog koja će biti izložena u Beogradu – govoreći o širem tematskom okviru tih radova i fazama u Bojsovom radu koje ti artikli reprezentuju?
– U Beogradu ćemo videti 74 pažljivo odabrana rada. To je samo jedan manji deo kolekcije Karla Hajnca Rumenog. U pitanju su multipli-objekti, fotografije, grafike i sigrnirani plakati. Ti radovi ukazuju na njegove ključne umetničke stavove, kao što su: Svaki čovek je umetnik, Revolucija to smo mi, Direktna demokratija, Prošrireni pojam umetnosti, Socijalna plastika i socijalna skulptura, Odbrana prirode itd.
Koja su njegova lična iskustva sa Bojsom i kako ste vi stupili u kontakt i dijalog sa Rumenim, koji će rezultovati izložbom u Beogradu?
– Karl Hajnc Rumeni je po sopstvenom iskazu upoznao Bojsa još davne 1972. godine u Kaselu. On je živeo i studirao na Akademiji umetnosti u Diseldorfu, gde ga je često sretao i sa njim komunicirao. Njegov lični odnos sa Bojsom, i njegovo shvatanje Bojsovog rada je, po njegovom iskazu, ključno za njegovu odluku da se bavi sakupljanjem Bojsovih radova. Kasnije je K.H. Rumeni odlučio da se posveti galerijskom radu, a ne sopstevenoj umetničkoj produkciji.
Karl Hajnc Rumeni je moj prijatelj iz studentskih dana, kada sam i sam studirao na toj Akademiji umetnosti u Diseldorfu. Boravio sam tamo 8 godina i znao sam da se K.H. Rumeni temeljno posvetio sakupljanju Bojsovih dela. Na moje pitanje da li bi on želeo da nam stavi na raspolaganje nešto iz svoje zbirke za izložbu u Beogradu, on je to rado prihvatio.
Poznat je Bojsov dolazak u Beograd na Aprilske susrete, a godinama kasnije je bila živa razmena između dve umetničke sredine, jugoslovenske i nemačke. Od sredine sedamdesetih do današnjeg doba, koje su to bile najznačajnije tekovine te saradnje?
– Jeste, prvi događaj koji je trasirao buduću saradnju je susret između Biljane Tomić i Bojsovog galeriste u Italiji Lucija Amelija tokom BITEF-a 1972. To je prva poveznica. Potom su, tada naši mladi umetnici, uključujući Marinu Abramović, Zorana Popovića, Rašu Todosijevića, Gergelj Urkoma i dr. boravili u Edinburgu kao Jugoslovenski umetnici na umetnickom festivalu u Edinburgu, avgust - septembar 1973. Sledeće godine, 1974, Bojs dolazi u Beograd. Taj odnos, pre svega beogradske scene, ali i jugoslovenske se nastavio, čestim izložbama u Beogradu i Diseldorfu. Čuvena je priča kako je naš umetnik Milorad Vujašanin Cujo prodao njegovu “Crnu knjigu” Jozefu Bojsu tokom izložbe naših umetnika u Diseldorfu 1981. Desetine naših umetnika se obrazovalo na Akademiji u Diseldorfu, iz svih republika bivše Jugoslavije, tokom 80tih, 90tih pa sve do danas. Ova izložba je samo jedno podsećanje na jedan važan umetničko-istorijski proces i pitanje šta ideje i stavovi iz tog vrema danas znače.
Odnos umetničkog legata Bojsa i Mangelosa sa savremenom umetničkom scenom će biti tematizovan kroz radove nekolicine savremenih umetnika. Da li ste imali priliku da već vidite te radove, odnosno da razgovarate sa umetnicima o njima? Šta bi, po vašem mišljenju, bilo najvažnije što su Bojs i Mangelos ostavili u nasleđe ovim konkretnim umetnicima, a šta u širem smislu, savremenoj umetničkoj sceni u Srbiji?
– Imao sam priliku da razgovaram sa svim umetnicima i da se upoznam sa njihovim namerama oko rada za ovu izložbu. Mislim da je najvažnije što su Bojs i Mangelos ostavili u nasleđe je svest da umetnik nije puki dekorater nečijih zidova, nego daleko mnogo više od toga. Umetnik je posvećeni mislilac, svetionik svesti u društvu, onaj koji postavlja pitanja, provocira, pomaže ljudima da dostignu neki viši stepen svesti i na taj način utiču da društvo u kome žive postane bolje i humanije. To se odnosi na ove konkretne umetnike, a šire gledano, kada se neko suočava sa umetnošću i sa mišljenjem uopšte teško može da zanemari te tekovine, ako želi da nešto substancijalno doprinese umetničkom i kulturnom okruženju u kome živi i radi.
Koliko su danas (kako na globalnoj, tako i domaćoj sceni) rasprostranjene i prihvaćene ideje da je “svaki čovek umetnik”, odnosno ideje direktne demokratije, koje je Bojs zagovarao?
– Oko njegove rečenice “svaki čovek je umetnik” je postojalo puno zabune, tada, a i sada. Osim što je rekao da je svaki čovek umetnik, on je dodao, ali nije svaki slikar, ili nije svaki mesar. Ta rečenica je poziv, možda konstatacija, da je svakom čoveku data mogućnost da bude kreativan, te da tu svoju mogućnost može da iskoristi u bilo kom poslu i na taj način ga učini naročitim. Kroz kreativno biće i višu svest je i direktna demokratija moguća, pa čoveku nije potrebna birokratija koja će upravljati njegovim životom. Nije mi potrebna vlada, niti parlament. Oko svakog pitanja je potreban referendum. To je najradikalniji umetnički i politički stav koji sam ja do sada upoznao.
Da je Bojs danas živ, po Vašem mišljenju, koje su to značajne društvene teme koje bi danas pokretao i za koje bi se gorljivo zalagao svojim akcijama i govorima?
– Mislim da se društvene i političke okolnosti u kome su Bojs i Mangelos živeli veoma razlikuju od ovih današnjih. Problemi su isti, samo su komplikovaniji. Pitanje demokratije, pitanje slobode, pitanje mišljenja i svesti, a iz toga i obrazovanja, pitanje ekologije, pitanje uloge i položaja umetnosti i njenih institutucija… Sva ta pitanja su i danas aktuelna. Mislim da bi to bile teme i za Bojsa danas, kao što je to tema za mnoge aktivne umetnike današnjice.
N. Marković