„Dezire“: Na tragu engleske škole crnog humora
Osnovna zanimljivost središnjice programa Festivala savremenog pozorišta „Dezire“ u Subotici, bilo je gostovanje pozorišta „Skene“ iz Budimpešte s predstavom „Elizabeta Prva“, koja je nastala
u koprodukciji sa trupom „Vadli“. Komad Pola Fostera režirao je Remus Siksai.
Pol Foster je poznat po tome što je jedan od osnivača kultnog njujorškog nezavisnog teatra „La mama“, a njegov komad „Elizabeta Prva“ složeno je delo satiričnog prizvuka. Povratak u epohu uopšte nije beg od realnosti, naprotiv. Osim što je utemeljila Englesku kao protestantsku, kapitalističku, imperijalnu silu koja i danas drma svetom, Elizabeta Prva je zanimljiva i kao figura vladara, odnosno kao metafora političke moći. Foster o njoj piše sa lakoćom. Trupa koja se nada da će stići i do dvora, uvežbava predstavu u kojoj su glavni protagonisti kraljevi i kraljice (Engleske, Francuske i Španije). Baš tako, iz pozorišta u pozorištu, Foster uspeva da opiše pun krug ne samo oko politike, nego obrazovanja, religije i ekonomije, kao čvrsto i neraskidivo povezanih. Ono što je neminovno sve vreme prisutno kao tema – opet je pozorište, glumački poziv kao svojevrstan komentar vladajućeg „ludila“, a u stvari krajnje racionalnog sistema koristi.
Remus Siksai, koji je sa trupom „Vadli“ u Mađarskoj već imao uspeha, stilom rada podseća na Belu Pintera, čuvenog mađarskog pozorišnog autora. Neobičan izbor komada, dobro promišljen izbor glumaca koji su sposobni da stvaraju, da budu koautori, i estetika koja naizgled lako spaja klasična teatarska sredstva sa savremenim senzibilitetom, formula su uspeha. Iz scene u scenu, predstava „Elizabeta Prva“, baš na tragu engleske škole crnog humora, zasmejava i zastrašuje gledaoca.
Publika festivala „Dezire“ u Subotici, u utorak je mogla da vidi još jednu trupu iz Mađarske, pozorišnu trupu „Forte“ koju je osnovao i vodi reditelj i koreograf Čaba Horvat. U predstavi „Velika sveska“, rađenoj po romanu Agote Krištof, oni su pokazali kako se na osnovu književne literature (romana), može napraviti jedinstven scenski jezik, narativ u kom se, uz mnoštvo likovnih i muzičkih simbola, kombinuje pripovedanje i fizički teatar na način da oni ne budu jedno drugom ilustracija.
I. Burić