ALARM UPALJEN, PLUĆA SVETA POSTAĆE UBRZO REZERVOAR UGLJEN DIOKSIDA! Amazonskoj prašumi preti scenario kakav planeta nije preživela 10 miliona godina!
Amazonska prašuma, poznata kao „pluća planete“, može da se suoči sa dramatičnim klimatskim promenama do kraja ovog veka — promenama koje naučnici opisuju terminom „hipertropi“ ili „hipertropska klime“.
To predstavlja stanje bez modernog pandana na Zemlji poslednjih 10–40 miliona godina, pokazuje studija objavljena u žurnalu Nejčr (Nature), prenosi Popular mekaniks.
U srcu ovih predviđanja leži uticaj globalnog zagrevanja. Kako se emisije gasova sa efektom staklene bašte i dalje povećavaju, sušne sezone u Amazoniji postaju duže, a temperature više i intenzivnije. Danas su takozvane „vruće suše“ relativno retke i obično se javljaju samo periodično tokom ekstremnih događaja kao što su El Ninjo epizode.
Međutim, tim naučnika sa Univerziteta Kalifornija u Berkliju i saradnici predviđaju da bi do 2100. godine takve ekstremne suše mogle postati uobičajene — čak do 150 dana godišnje, odnosno da bi se pojavile znatno češće nego što je to sada slučaj, pa i van tradicionalne sušne sezone.
Termin „hipertropska klime“ opisuje klimatske uslove koji su topli i suvi znatno više nego u bilo kom istorijskom tropskom režimu zabeleženom u poslednjih deset miliona godina. To znači da bi region doživeo temperature i nedostatak vode koji se ne poklapaju ni sa sadašnjim tropskim standardima — dovoljno ekstremno da biljke, trajno navikle na obilnu vlagu, ne mogu da prežive u svojoj sadašnjoj formi.
Ključni mehanizam koji stoji iza ovih promena je upravo kombinacija visoke temperature i smanjenog sadržaja vode u zemljištu. Normalno, amazonske drveće koristi veliki volumen vode iz tla da bi kroz lišće vršilo transpiraciju i apsorbovalo ugljen-dioksid, neophodan za fotosintezu i rast.
Istraživači su otkrili da kada sadržaj vode u tlu padne ispod oko jedne trećine (oko 0,32–0,33 zapremine vode), transpiracija se naglo smanjuje, listovi zatvaraju pore da bi sačuvali vodu, ali pri tom prestaju da apsorbuju CO₂, što praktično znači da biljke „gladuju“ — nemaju više gorivo za izgradnju i održavanje tkiva. Dalje, produžena suša i toplota mogu da izazovu pojavu mehurića vazduha u drvnoj tečnosti (ksilemu), slično emboliji kod ljudi, što blokira transport vode unutar biljke i dovodi do smrti drveta. Ovakav proces se može posmatrati kao ekvivalent vazdušnog ugruška u krvnim sudovima koji prekida cirkulaciju.
Ukratko, pošto se zemljišna vlaga povlači i temperatura raste, drveće postaje toliko opterećeno da jednostavno ne može da održi svoju fiziologiju. To dovodi do povećanja stope umiranja stabala — naučnici predviđaju skok od oko 1% godišnje smrtnosti na približno 1,55% do 2100. godine, što deluje kao mala promena procenta, ali je za biomasu džungle Amazona to ogroman gubitak šuma.
Takav scenario ima dalekosežne posledice, amazonska prašuma je jedan od najvećih apsorbera ugljen-dioksida na planeti i igra vitalnu ulogu u ublažavanju klimatskih promena. Ako ona izgubi sposobnost da upija CO₂ zbog umiranja drveća i sve dužih perioda suše, to ne samo da utiče na lokalni biosistem, već i na globalni ciklus ugljenika, potencijalno ubrzavajući efekat globalnog zagrevanja već postojećim emisijama.