INTERVJU: JELENA VASILJEVIĆ
ŽITIJSKE IKONE PRETVARA U STRIP „To je moja kreativna jeres“, kaže umetnica i ilustratorka
U okviru programa Ukrštenih umetničkih rezidencija između Srbije i Francuske u oblasti stripa, ove godine će rezidentkinja Kuće autora u Angulemu u Francuskoj biti strip umetnica i ilustratorka Jelena Vasiljević.
Njen nagrađeni projekat stripa zove se „Put levorukih“: u pitanju je „eksperimentalna grafička novela koja istražuje mogućnost primene narativnih principa pravoslavnog žitijskog ikonopisa u savremenom stripu“.
Projekat polazi od ideje da ikonopis poseduje sopstvenu logiku pripovedanja, različitu od linearnog sekvencijalnog jezika karakterističnog za većinu savremenih stripova. O ovom radu, rezidenciju i stripovima, razgovarali smo sa Jelenom Vasiljević u susret njenom odlasku u Francusku.
Odakle je stigla inspiracija za vaš rad „Put levorukih” i kada ste prvi put pomislili da biste elemente pravoslavnog žitijskog ikonopisa mogli da iskoristite u kontekstu umetnosti stripa?
– Dugo su se oblikovale ideje koje sam na kraju spojila u ovom projektu. Nekoliko godina posvetila sam istraživanju scenarija i naracije, pre svega kroz film i rad velikih reditelja, a zatim i traženju forme stripa koja bi mi bila dovoljno uzbudljiva da kroz nju mogu da ponudim nešto svoje. Nikada me nisu previše privlačili komercijalni stripovi i veliki serijali. Mnogo su mi bliži hrabri čudaci i bizarne grafičke novele. Iz toga je proistekla i ideja da nešto što mene lično fascinira, kao što je narativna logika žitijske ikone, izmestim iz njenog izvornog konteksta i upotrebim kao osnovu za jedan savremen i sebičan autorski projekat.
Šta vas fascinira u likovnom smislu u ovoj formi?
– Tu me podjednako fasciniraju kriptičnost forme i naracije. Ne samo estetika ikonopisa, nego konkretno žitijski ikonopis kao način razmišljanja. Podjednako mi je važna i aura koju ikona kao objekat nosi. Zato mi je bilo neophodno da nekoliko svojih interpretacija zaista ručno izradim u tom formatu. Ideja je da te ikone mogu da funkcionišu autonomno, kao zasebna ezoterična priča ili artefakt, ali i kao ključni element grafičke novele. Jednostavno mi nije bilo dovoljno zanimljivo da nacrtam digitalne table stripa i odštampam ih na A3 formatu. Narativni strip koristim gotovo kao dokumentarni okvir koji opravdava postojanje tih ikona i postepeno otključava njihovo značenje. One nisu ilustracije priče, već njen ključ i rebus.
S druge strane, sama priča bi mogla biti inspirisana autobiografskim elementima. Šta vam je bilo najvažnije da ispričate u okviru priče o tri generacije žena u (vašoj?) porodici?
– Priča je istovremeno moja i svačija. Stvarne osobe i porodične okolnosti su samo početna inspiracija koja je brzo prešla u fikciju. Najviše me zanima ono što se prenosi između generacija kroz ćutanje, očekivanja, obrasce ponašanja i priče koje jedni drugima ostavljamo. U suštini, ovo je priča o generacijskoj traumi i hororu neispunjenog potencijala, posebno iz ženske perspektive. Ali ne bih da ovo zvuči kao dosadni psihološki traktat. U priči ima dosta crnog humora, apsurda i iščašenih situacija. Uz najbolje horor priče se uvek i najglasnije smejem.
Da li kroz ovaj rad – budući da se radi o pravoslavnom ikonopisu – tematizujete i odnos prema religiji i na koji način?
– Lično imam prilično netradicionalni odnos prema religiji, ali sam umetnica pa će mi oprostiti ko već može. Religija u ovom projektu nije tema sama po sebi, već alat kojim odmotavam priču. Istovremeno, ceo projekat doživljavam i kao neku vrstu kreativne jeresi nad kanonom i tradicijom. Upravo me ta tenzija između poštovanja i sebičnog prisvajanja interesuje. Konkretno kada je reč o žitijskom ikonopisu, mene ne zanima puko kopiranje izgleda ikone. Ne pokušavam ni da napravim strip o ikonama. Ono što želim je da iz ikonopisa preuzmem način na koji razmišlja o vremenu, sećanju i pripovedanju i da taj narativni sistem prevedem u jezik stripa.
Koji su to stripovi koji su vama bili značajni u životu – kao čitateljki s jedne, odnosno autorki s druge strane?
– Nisam odrasla u domu sa bibliotekom i kulturom čitanja, tako da sam stripove i slikovnice otkrivala tek kada sam krenula da se interesujem za njih profesionalno I kada sam mogla sama da ih priuštim.Ovde bih se vratila na omiljene čudake. Kao čitateljki, veoma mi je važan Daniel Clowes i način na koji gradi atmosferu i likove, posebno u Ghost World. Velika inspiracija mi je i Eleanor Davis, savremena autorka koja o stripu razmišlja vrlo ilustratorski i značenje gradi iz same slike.
Kada je reč o crtežu, najveći uticaj na mene su u mladosti imali Mike Mignola i Sergio Toppi. Njih sam beskrajno precrtavala i pokušavala da razumem način na koji razmišljaju o kompoziciji, svetlu i liniji. Od domaćih autora posebno izdvajam Zorana Janjetova. Pored impresivne međunarodne karijere, kod njega me ipak najviše osvaja humor i potpuno nepretenciozan duh. Tome se iskreno divim.
Godinama se bavite prevashodno ilustracijom; gde je za sve to vreme bio strip? Da li ste se bavili stripom u privatnoj sferi ili je bio u zapećku, i šta je iniciralo vaš povratak/dolazak ovoj formi?
– Pre nekih petnaest godina, kada sam zavirila u svet stripa kao mali crtač i površno se povezala sa scenom, brzo sam shvatila da nije dovoljno da samo dobro crtam da bi i moj strip bio dobar. Ja sam pre svega bila ilustrator i osećala sam se kao da govorim potpuno drugim jezikom od fanova Marvela, DC-ja, mangi i ostalih mejnstrim struja. Scenariji i saradnje koji su mi tada nuđeni uopšte nisu rezonovali sa mnom, pa sam se povukla i potpuno posvetila ilustraciji. Trebalo mi je da pronađem dovoljno opskurne grafičke novele i online strip budžake pa da shvatim da mogu da radim šta god hoću u stripu. Takođe mi je trebalo nešto dovoljno ludo i samo moje da bih se potpuno posvetila nekom projektu.
Kako vidite domaću strip scenu generalno? Šta vam se sviđa na domaćoj savremenoj sceni, a šta detektujete kao najveće izazove s kojima se autori i autorke mlađih generacija suočavaju?
– Ne osećam se dovoljno pozvanom da dajem ozbiljne ocene domaćoj strip sceni jer joj se tek sada vraćam. Ono što me raduje jeste da vidim sve više autora koji razmišljaju o stripu kao autorskom mediju, a ne samo kao žanru ili industriji. Čini mi se da postoji mnogo više prostora za grafičke novele, lične priče i formalni eksperiment nego što ga je ikada bilo. Mislim da najveći izazov nije nedostatak talenata, već uslova za dugoročan autorski rad. Grafička novela traži godine posvećenosti, a malo ko može sebi da priušti da toliko dugo radi na jednom projektu. Zato su rezidencije, stipendije i institucionalna podrška toliko važni.
Koliko ste do sada bili upućeni u rad Centra za strip u Angulemu i kako vidite vaš boravak tamo – šta će vam biti najznačajnije tokom dva meseca u Francuskoj?
– Znala sam za Centar za strip u Angulemu pre svega kroz njegove rezidencijalne programe i autore koji su tamo razvijali svoje projekte. Pratila sam i program razmene koji godinama organizuju Francuski institut i KomunikArt i znala sam da je to mesto na kome bih volela da radim kada budem imala projekat koji je dovoljno zreo. Iskreno se najviše radujem istraživanju arhiva I biblioteke Centra za strip, jer planiram da nastavim istraživanje narativnih formi i istorije grafičke novele. Podjednako mi je važan i susret sa drugim autorima. Mislim da će mi razgovori sa ljudima koji dolaze iz različitih strip tradicija biti jednako važni kao vreme provedeno u ateljeu.
N. Marković