„DNEVNIK” U PRIGRADSKOM MESTU – RUMENKA Cene ko u gradu, a život ko na selu
Neobičan je osećaj, da vam kažemo, ići na teren koji je tako blizu našoj polaznoj tački – Novom Sadu.
Otići u Rumenku zarad ovakvih reportaža donekle je novo iskustvo, jer nam pruža mogućnost da priči o ovom mestu pristupimo na drugačiji način. A vala, i te kako je bio drugačiji!
Kad god je trebalo makar proći kroz ovo prigradsko mesto, uvek nam je kroz glavu prolazila misao – jao, taj saobraćaj i gužva! Ovog puta dodajemo još nešto – jao, ta galama i buka! Jer, šetati Rumenkom i razgovarati sa meštanima i te kako je izazovno; premda smo udaljeni na metar, dovikivanje je bilo neminovno, mrštenje od šumova i sunca da i ne govorimo. Ali, sve se dobro završilo, tako da sada, ‘ladne glave možemo vam doneti priču iz Rumenke kakvu samo građani mogu da ispričaju, premda su mahom želeli da ostanu anonimni u njoj.
U senci tržnog centra Rumenka od rane zore sedi jedna meštanka i prodaje povrće iz svoje bašte. Kako nam je rekla, kupuju ljudi njenu robu jer je uveliko poznata, budući da već 20 godina živi u tom mestu.
– Doselili smo se iz Hrvatske, a izabrali smo Rumenku jer nam je sin studirao u Novom Sadu, a ovde smo se najbolje snašli za plac. Imamo sve što nam treba, zadovoljna sam i mestom i narodom, prihvaćeni smo lepo – priča nam starija dama koja, ako nije u bašti ili na centru, onda je uvučena u kuću i čeka da prođu vrućine.
S preke strane glavnog puta, odnosno Ulice oslobođenja, nalazi se pijaca na kojoj, i kada nije pijačni dan, uvek ima pokojeg prodavca, leti uglavnom onih koji prodaju lubenice i dinje. Među njima se najviše mogu naći mladi momci koji na taj način zarade za džeparac, ali nisu preterano raspoloženi za priču. Međutim, na desetak metara od njih je autobusko stajalište na kom vala uvek ima ljudi koji imaju vremena da prozbore koju. Jedna od njih je i gospođa Saška koja nam je od starta ukazala na problem koji muči meštane Rumenke: nedovoljan broj autobuskih polazaka.
Ja volim Rumenku, ovde sam se udala pre 30 godina, došla sam sa Limana, lepo mi je i ne bih je menjala (Saška)
– Imamo ovde sve što nam je potrebno, jedino su autobusi problem, u nekim periodima ih nema i po dva sata – ukazuje nam sagovornica, dodajući da je još veći problem vikendom jer su polasci još ređi. – Ja volim Rumenku, ovde sam se udala pre 30 godina, došla sam sa Limana, lepo mi je i ne bih je menjala. Imamo i sve što je potrebno za decu, a i od infrastrukture. Otkako smo postali deo gradske zone dobili smo jeftinije karte za autobuse, ali zato plaćamo veći porez. Sve cene su skočile, naročito kuće.
Do izvora dva putića
Prema dostupnim istorijskim podacima, Rumenka spada u red starijih naselja na području Vojvodine, budući da se već uveliko spominje početkom 13. veka kao deo poseda okruga grada Bač. U to vreme zvao se, jelte, drugačije – Belefons (Belin izvor), po ugarskm kralju Beli IV, iliti Belakut (Belin studenac). Sve do 1526. godine ovo mesto pripada Sremskom spahiluku u kom živi 12 srpskih porodica, a u turskim spisima spominje se pod imenom Piroš.
Velikom seobom Srba počelo je i obiljnije naseljavanje Rumenke, što se desilo 1696. godine. Tek u prvoj polovini 18. veka došlo je do naseljavanja lokacije dva kilometra južnije, odnosno na području današnjeg mesta, da bi dve decenije kasnije (1746) mesto bivalo proglašeno za samostalnu parohiju Srpske pravoslavne crkve. Deset godina nakon toga osnovana je i Srpska osnovna škola. Tokom druge polovine istog veka Rumenku su naselili Mađari.
Kako smo saznali od Nebojše, meštanina koji je ceo život proveo u Rumenki, prazan plac košta najmanje 50.000 evra, onaj sa kućom za rušenje nije ispod 100.000, dok oni sa useljivom idu od 200.000 pa naviše.
Na dva točka uzvodno il’ nizvodno, kako kome zatreba
Biciklistička staza koja povezuje Novi Sadu, Rumenku, Irmovo, Kisač i Čenej, a vodi uz kanal Dunav-Tisa-Dunav, uveliko je gotova u deonici irmovačkog mosta gde su u toku radovi koji će omogućiti adekvatan prilaz. Projekat koji obuhvala nešto više od 20 kilometara staze, koštaće nepunih 107 miliona dinara.
Prilikom naše nedavne posete Rumenki, moglo se videti da stazu po toplom avgustovskom danu uglavnom koriste meštani za trčanje ili dolazak do svog pecaroškog mesta. Ali, kako nam je rečeno, u predvečernjim časovima, za ‘ladovinom, staza postaje „prometnija”, a ova investicija i te kako je dokazala da ima smisla.
– Ne možemo sprečiti da li će nam zgrade doći u Rumenku, verujem da hoće u nekom momentu, ali mislim da još uvek nismo toliko interesantni investitorima – tvrdi Rumenčanin. – Saobraćaj je takav kakav je, ne može se izmeniti. Jesmo opterećeni, ali mislim da je izgradnja obilaznice nerealna i prevelika investicija za nas. U svakom slučaju, gužve su do Rumenke, a posle je lakše, jer se kod nas račva na dve strane, ka Vrbasu i ka Odžacima. Znate kako, ja sam se tu rodio, tu živim, navikao sam se. Nikad se ne bih menjao za život u gradu.
Najbolji među najboljima
Krajem prošle godine Rumenka je postala bogatija za mural našeg najboljeg tenisera Novaka Đokovića, koji je uradio mladi umetnik Filip Džolić. Naime, ovaj rad je nastao na inicijativu vlasnika lokala „Napoli”, koji je zid svog objekta ustupio Džoliću da ga iskoristi kao umetničko platno. I, uspeo je u tome!
Tako se već mesecima u Partizanskoj ulici sa površine od 45 kvadrata smeši Đoković sa zlatnom medaljom u ruci, uz citat „Pomogli su mi Bog i anđeli čuvari”. Kako nam je umetnik svojevremeno pojasnio, ovo delo mu je prvi javni mural, a reč je o svojevrsnom skromnom poklonu koji je želeo da dâ svojim sugrađanima i Rumenki u kojoj je odrastao.
Prema rečima naših sagovornika, u Rumenki živi oko 10.000 stanovnika (iako poslednji popis iz 2022. godine kaže da ih je oko 6.300), budući da mnogi napuštaju grad i biraju ovo mesto jer je dovoljno blizu a ipak pruža veći mir i životni prostor.
A može se reći da imaju apsolutno sve za svakodnevno funkcionisanje – prodavnice svih vrsta, ugostiteljske objekte, uslužna preduzeća, državne institucije, pa samim tim i prilika za zaposlenje. Jedino šta im naizgled fali jesu opcije za noćni život mladih!