„REKAO SAM LJUDIMA DA SE PRIPREME NA NAJGORE, TA INFUZIJA JE TEODORI SPASILA ŽIVOT“ Ispovest predsednika OTIS-a za Dnevnik o izvlačenju ljudi ispod nadstrešnice: Danas su pomešana osećanja- tuga i tišina
Neobično topli 1. novembar nije ukazivao da će se u Srpskoj Atini, gradu ljubavi i tolerancije, desiti nezapamćena tragedija. Nadstrešnica koja se obrušila odnela je 16 života, a tihi heroji radili su na spašavanju ljudi koji su se zadesili ispod betona čekajući autobuse, vozove ili tražeći mesto za odmor kada je na njih pala nadstrešnica.
Dragan Bjelić, predsednik Organizacije za traganje i spasavanje Srbije, bio je jedan od stotine profesionalaca koji su na današnji dan prošle godine spasavali ljude. Lekar po struci ispričao je za naš portal, godinu dana kasnije, svoje svedočanstvo.
-Svi smo bili po tekućim obavezama, a onda se desio momenat da se čulo mnogo sirena u gradu. Tada je to kod mene probudilo da se nešto ozbiljno desilo, da nešto nije dobro. Deset minuta kasnije dobili smo poziv za reagovanje- naveo je.
Dragan se seća da je već u pola 1 stigao na Železničku stanicu i da je nazvao koleginicu koja je dolazila sa ekipom.
-Rekao sam: „Dunja, ovo nije dobro, reci ljudima da se pripreme na najgore.“ To je bila prva slika koje se sećam i godinu dana kasnije i prva koja se vraća- gomila betona. Danas su pomešana osećanja- tuga i tišina koja je u svima nama koji smo neposredno bili uključeni tog 1. novembra kada je pala nadstrešnica- govori sa knedlom u grlu.
Iako je učestvovao u mnogim vanrednim situacijama, za ovu tragediju nije mogao to da kaže, već naglašava da je to vanredni događaj.
-Nije poput poplave i zemljotresa. To je nešto što iziskuje brzo reagovanje. Moram da kažem da su hitne službe jako brzo odreagovale, Hitna pomoć, vatrogasci. Odmah je uspostavljen hitni koridor od Železničke stanice do Urgentnog centra. Mi kao volonterska služba smo tu da pomognemo i mi smo odmah napravili brifing i raspored- ističe Bjelić.
Naš sagovornik naglasio je da je bio pozicioniran sve vreme na licu mesta, u blizini devojke koja je poslednja izvučena živa iz ruševine.
-Koleginica iz Hitne pomoći i ja smo sišli kod nje u jednom momentu da joj se priključi infuzija. Ta infuzija joj je spasila život. Ona je sve vreme s nama komunicirala, ali kako je vreme prolazilo tako se produbljivalo njeno stanje šoka. Došlo je do promene stanja svesti, nismo isto komunicirali kao na početku- zaključio je Dragan.
Draganova ispovest pokazuje da profesionalno uvek nosi i ono emotivno, da se slike urezuju zauvek, da nikada ne prolaze i da osećaj za pomaganje ne može nikada da iščezne.