(NE)ZABORAVLJENI: IRENA GAL MOLNAR Novosađanka koja je OSVOJILA DRŽAVNE TITULE, bronzu na EP i vladala košarkaškim terenima Jugoslavije
Rođena Novosađanka, bivša košarkašica Irena Gal-Molnar (75), davno je obezbedila mesto među sportskim legendama naše bivše, naravno i današnje zemlje.
Igrala je na poziciji centra u ekipi Vojvodine, koja je, da podsetimo naše mlađe čitaoce, dva puta bila najbolja u SFR Jugoslaviji (1969. i 1970. godine), a upravo je Irena, zajedno s velikom Marijom Veger, bila predvodnik te trofejne generacije. Najveći uspeh u sportskoj karijeri Gal-Molnar ostvarila je 1972. godine, kada je s ostalim devojkama i pod vođstvom selektora Ladislava Demšara, osvojila brnozanu medalju na Evropskom prvenstvu, koje je igrano u Holandiji.
Danas Irena Gal-Molnar živi miran, ali veoma aktivan život, pošto je instruktorka joge i ima svoj studio u kojem, zajedno sa ćerkama Žužom i Evom, podučava ovoj veštini sve one koji su za to zainteresovani.
- Na svet sam došla 1950. godine i to u sportskoj porodici – istakla je Irena. – Moj otac Ferenc se u mladosti bavio fudbalom, a posle se posvetio kuglanju, u kojem je bila i moja majka Marija. Stanovali smo veoma blizu kuglane, na uglu ulica Laze Kostića u Augusta Cesarca, tako da je nekako bilo i normalno to što su se oboje opredelili za taj sport. Moja mama je bila vrsna kuglašica, pa je bila član ekipe koja je bila državni prvak 1956. godine, a isti rezultat je ponovila dva puta u igri parova.
Naša sagovornica se, još kao devojčica, opredelila za sport, pokazujući da „iver ne pada daleko od klade“, kako to naš narod ume da kaže.
- Još dok sam išla u obdaniše, odveli su nas u Partizan 2, posle čega sam osam punih godina vežbala gimnastiku. Usput sam probala i balet, ali, zbog visine, nisam u njemu dugo ostala. I s gimnastikom sam završila, pošto dvovisinski razboj nije, za mene, bio dovoljni visok, pa su ljudi iz kluba morali, zbog dužine mojih nogu, da ga prilagođavaju i podižu gornju pritku. Posle toga, oprobala sam se i u atletici i ostalim bazičnim sportovima, što je, i inače, veoma korisno, kada su deca i mladi ljudi u pitanju.
Otac me je usmeravao ka sportu
Veliki podršku i oslonac u bavljenju sportom, Irena Gal-Molnar, ali i njena rođena sestra, imale su od roditelja, a posebno od oca Ferenca. „Tata me je uvek usmeravao na sport, jer trudio se da, zbog visine, imam dobro držanje i često me je lupkao po leđima da se ispravim i ne budem pogurena. Imam i osam godina stariju rođenu sestru Mariju, koja je bila vrsna plivačica i preplivavala je Dunav, ali se nije bavila sportom. Svirala je violinu, kasnije je završila medicinu i postala pedijatar, a danas živi u Nemačkoj”.
Tek u 14. godini, Gal-Molnarova „otkrila“ je košarku. Ispričala nam kako se to dogodilo:
- Sećam se, bila je to nedelja, prepodne, kada me je brat od tetke odveo na Eđšeg, na kojem su košarkašice Vojvodine igrale s Mladom Bosnom. To je zaista bio moj prvi susret s košarkom i sve što sam tamo videla jako mi se dopalo. Počela sam da odlazim na treninge, a prvi trener bio mi Janoš Albreht, vaš kolega, sportski novinar u „Mađar sou“ i divan pedagog. Ipak, kratko sam radila s njim, jer sam već s 15 godina bila prebačena u seniorski tim, pošto sam bila visoka 176 cm, a u godinama koje su dolazile, dosegla sam do 184 cm, što je, kada su u pitanju žene, bila poprilična visina. Naravno, igrala sam na poziciji centra, a u prvom timu je tada trener bio Ladislav Demšar.
Posle samo četiri godine, Irena je stigla do dve državne titule s Vojvodinom. „Crveno-bele“ devojke su bile neprikosnovene tih godina, pa su trofeji bili logična posledica kvaliteta tima u kojem su tada igrale, pored Gal- Molnarove i Vegerove, i Rauški, Grbićeva, Petrovićeva, Ivanovićeva, Jelićeva, Tot, Radmanova, Bašićeva, Ljubojevićeva i Šandor.
- Već od 1966. godine počele smo da beležimo uspehe, tako da su naše dve titule naišle samo kao logičan sled događaja. Imale smo Mariju Veger, najbolju igračicu svih vremena, koju ni danas još niko nije prestigao, ali i fantastično drugarstvo. Živeli smo kao jedna porodica, a izuzetno nas je, s mesta direktora kluba, vodio i gurao u pravom smeru Joca Horvat. Posledica svega bile su dve titule prvakinja Jugoslavije, koje su i danas najveći uspesi novosadske ženske košarke.
Shodno redosledu stvari, u sledećoj sezoni Vojvodina je nastupila u Kupu evropskih šampiona.
Bez mnogo trenera
U najvećem delu karijere, Irenu Gal-Molnar trenirao je, i u Vojvodini i u reprezentaciji, Ladislav Demšar. „ Kada su Demika i Marija, 1972, otišli u Italiju, radila sam sa Lajošem Kokaijem, a posle njega trener mi je bio i Ferenc Gal. Iako imamo isto prezime, nikakvih rodbinskih veza među nama nije bilo. Eto, to su stručnjaci s kojima sam sarađivala tokom karijere”.
- Posebno pamtim duel s letonskom TTT Daugavom, timom iz Rige, koji je bio prvak tadašnjeg SSSR-a. Taj susret odigran je pred krcatim tribinama sale na Novosadskom sajmu, čak nekih 1.000 ljudi ostalo je pred kapijama, jer je publika želela na delu da vidi i nas, ali i najvišu košarkašicu sveta, 215 cm visoku i 127 kg tešku Uljanu Semjonovu, igračicu Daugave. Iako bi mnogi mogli da pomisle da mi bitke s njom nisu bile baš lake, situacija je bila drugačija. Izuzetno mi je prijalo da se nosim s džinovskom rivalkom, pa sam uspela da postignem 25 poena, sve ispod njene ruke. Ta utakmica, eto, ostala mi je u zaista lepoj uspomeni iz karijere.
Ipak, još jedan duel pobuđivao je posebnu pažnju Novosađana, jer su i Vojvodina i Partizan s Telepa tada bili u samom vrhu jugoslovenske ženske košarke.
Diploma na PMF-u
Irena je, kako sam kaže, diplomirala na vreme na PMF-u i stekla diplomu mikrobiologa. „ Nikada nisam radila u struci, jer, jednostavno, nisam imala afiniteta prema tome da predajem učenicima. Želela sam i sebe videla na nekom institutu, što tada nije bilo moguće i otišla sam u novinare. Posle bombardovanja, moja dobra drugarica Zorica Bašić-Jovanović, takođe članica prve šampionske ekipe Vojvodine, odvela me je na jogu i shvatila sam da je to nešto što je jako, jako zdravo. Imala sam sreću da sam imala dobre učitelje i posle osam godina sam se osamostalila i imam certifikat. Obe moje ćerke završile su pravo, ali nisu želeli njime da se bave, već su krenule mojim stopama i drže joga časove zajedno sa mnom”.
- To je uvek bilo nešto posebno... Telepčanke su imale dobru ekipu, predvodio ih je trener Laslo Ratgeber – Kenika, i one su osvajale treće mesto u prvenstvu države kada smo mi bile prvakinje. Kada smo igrale gradski derbi, sala nekadašnjeg Kabela bila je, po pravilu, ispunjena do poslednjeg mesta i ti susreti su ostali duboko urezani u moja sportska sećanja.
Što se reprezentacije Jugoslavije tiče, Gal-Molnar je u njoj prvi put zaigrala u periodu kada je bila tinejdžerka.
- Interesantno je da sam najpre debitovala u seniorskoj reprezentaciji, sa 17 godina, iako sam imala pravo da još dve godine nastupam i za juniorke. Paralelno sam kasnije igrala za obe selekcije, ali sam s najjačim timom stigla do najvećeg uspeha u karijeri, 1970. godine, kada smo u Holandiji osvojile treće mesto na Evropskom prvenstvu i bronzanu medalju. Iako sam bila među najmlađima, odigrala sam veliku ulogu u utakmici koja nas je odvela do bronze, u kojoj su nam rivalke bile košarkašice ČSSR-a. Pobedile smo, posle produžetka, pošto je susret završen rezultatom 65:65. Posle dodatnih pet minuta, rezultat je bio 73:71 za nas, a poslednja četiri poena za nas bila su moje delo. Pored mene, za državni tim su, od igračica Vojvodine, nastupale i Marija Veger, odnosno Ana Tot. Zahvaljujući toj medalji, kasnije sam dobila i nacionalno priznanje, koje mi danas puno znači.
„Galova osvetlala obraz”
Igre reprezentacije Jugoslavije na EP u Holandiji i put do bronze, pratio je i list „Dnevnik“, a naš legendarni novinar sportske redakcije, Vladimir Vujin, tada je, tekstu pod naslovom „Galova osvetlala obraz“, napisao: „U dramatičnoj utakmici, Jugoslovenke su savladale Čegoslovakinje, posle produžetka. U dodatnih pet minuta, na scenu je stupila Irena Gal, koja je nešto pre toga ušla u igru. Njen prvi šut ka košu rivalki bio je uspešan, izjednačila je rezultat na 71:71, a čitava dvorana bila je na nogama. Vreme se neumitno približavalo kraju, kada su Čehinje krenule u brzi protivnapad, ali su očigledno bile nervozne, pa šut visoke Joškove nije pogodio metu. Naše devojke dokopale su se lopte i silovito krenule u napad, samo desetak sekundi pre kraja. Lopta se ponovo našla u rukama Galove, koja je hrabro, kao da nije u pitanju šut za „biti ili ne biti“, precizno nanišanila i pogodila za pobedu”.
Zapamtila je Irena po lepom turneju koju je s nacionalnim timom imala u Kini, a na kojoj su se devojke i mladići iz naše zemlje zadržali punih mesec dana.
- I to su zaista lepa sećanja, jer smo za to vreme obišli čak pet kineskih gradova i igrali prijateljske susrete s Kineskinjama. Sportisti iz te zemlje bili su izolovani čini mi se punih 25 godina, a mi i naše kolege, bili smo prvi s kojima su njihove reprezentacije imale priliku da odmere snage. Utakmice je pratilo jako puno gledalaca, pa se sećam da smo, prilikom ulaska u salu, išli u apsolutni mrak, a tek kada bi se svetla upalila, shvatili bismo pred kakvim i koliko brojnim auditorijumom treba da igramo. Veoma posećeni bili su i treninzi koje smo tamo imali, jer su domaćini, verovatno, želeli nešto novo da nauče.
Zanimljivo je i to što je Gal-Molnar 1975. godine bila najbolji strelac domaćeg prvenstva, a „balerina pod koševima“, kako su je novinari prozvali, tada je postigla ukupno 607 poena.
Zdravo rivalstvo
Možda se nekome činilo da je rivalstvo između Vojvodine i Partizana s Telepa prevazilazilo okvire sporta, ali Irena Gal-Molnar nema nikakvu dilemu kada se o tome povede reč. „Bilo je to apsolutno jako zdravo rivalstvo. I danas sam jako dobra prijateljica sa Stankom Stošić, baš smo dobre drugarice. Ipak, kada bismo se našle na terenu, bile su to odlične i uzbudljive utakmice, kako na Telepu, tako i u našoj sali i svi smo težili tome da pobedimo”.
- Od 1945. pa do 1990. godine, našla sam se na 11. mestu najboljih „snajperki“ u našem prvenstvu. Međutim, zaposlila sam se, radila sam kao novinarka, obaveze su postale velike i, jednostavno, u 27. godini rešila sam da se povučem i prepustim mesto mlađim devojkama. Ubrzo smo, suprug Andraš i ja dobili dve ćerke – 1978. godine rodila se Žuža, a 1980. i Eva, tako da sam se posvetila porodičnim i profesionalnim obavezama. Ipak, nikada nisam prestala s rekreativnim igranjem košarke i basketa, pa sam s ekipom RTV Novi Sad svake godine učestvovala na takozvanim „televizijadama“. Pored mene, igrale su Eržebet Turanski, Katalin Horvat, Vera Pavlik, Hajnalka Buda i niko na tim takmičenjima nije mogao da nas pobedi.
Osam punih godina posle povlačenja iz aktivnog igranja košarke, tačnije 1985, trener Demšar pozvao je Vegerovu i Irenu da pomognu Vojvodini da se vrati u najjaču jugoslovensku ligu.
- Obe smo se odazvale, sve utakmice dobile smo s velikom razlikom i vratili „crveno-beli“ tim u elitu. I ne samo to: posle samo jednog treninga s ekipom, u prvom susretu igrale smo s novosadskim Partizanom, a ja sam postigla čak 33 poena. Dve sjajne i iskusne košarkašice, pisali su tada novinari, igrale su kao devojčice, a Demšar je, glasno razmišljajući, pred start u povratničkoj sezoni, rekao da bi najveće pojačanje za Vojvodinu bilo kada bi uspeli da me nagovore da odigram još jednu sezonu. Iako sam već imala 36 godina, u drugoj ligi sam bila najbolja košarkašica, s podjednako dobrim učinkom i u odbrani i u napadu. Nisam, međutim, prihvatila tu ponudu, jer mi je dosta bilo putovanja, kući je bila moja porodica i to je bio i konačni završetak mog aktivnog bavljenja košarkom – završila je besedu Irena Gal-Molnar.
Aleksandar Predojević